Đuro Tadić - Željezara Sisak : tvornica čelika i života : spomenar za naraštaje

a razliku od američkog radnika koji je, nakon što bi odradio svoje, bio prepušten sebi, naš je radnik gradio socijalizam za deset puta slabiju nadnicu od zapadnih kolega. Ali je zato igrao nogomet ili šah, pisao pjesme, odlazio na sindikalne izlete i sjedio na beskrajnim dosadnim sastancima s drugovima iz Partije. O svim tim pojavama dade se čitati u Tadićevoj monografiji

Neobična knjiga, i po formatu i po sadržaju. Preciznije rečeno, neuobičajena, barem u odnosu na većinu monografija, obično ispunjenih raskošnim fotografijama, važnim dokumentima i ličnostima, u smislu kako se to obično razumije. Željezara Sisak, tvornica čelika i života Đure Tadića, s podnaslovom „spomenar za naraštaje“ u potpunosti odstupa od sličnog pristupa, kako je i sam autor objasnio u predgovoru više od šest stotina stranica debele knjige: „Kako bi priča o Željezari Sisak bila što objektivnija i vjerodostojnija, odlučio sam iskoristiti sačuvano blago ukoričenih novina i pustiti sudionike da govore u prvom licu jednine, u svom vremenu. Tako će priča biti autentična i neporeciva. Tako je nastala ideja o spomenaru: listati novinske listove unazad 60 godina, izrezivati slike i priče i lijepiti ih u album uspomena.“ Riječ je, dakle, o zbirci preslika tvorničkih novina Vjesnik Željezare, što monografiju čini odabranom zbirkom povijesne arhivske građe koja, začudno, zaista sama pripovijeda svoju priču. Opet, riječima autora: „Zadnje desetljeće dvadesetog stoljeća na našim životnim prostorima završavalo je općim rušenjem dotadašnje organizacije života i ratnim metežom te uspostavom drugačijeg načina organizacije života sa željenim novim vrijednostima. U teškim okolnostima mnoge brižno čuvane stvari, koje su se smatrale vrijednostima, najednom postaju nevažne, često i nepoželjne. Tako sam slučajno otkrio zapuštene i odbačene uvezane sveske Vjesnika Željezare. Prvo se ukazalo godište 1970. Prelistavanje je bilo silno uzbudljivo. Veber, generalni direktor, u novogodišnjem broju iznosi svoje doživljaje iz Sjedinjenih Američkih Država, kaže zemlje kontrasta, i objašnjava svojim suradnicima kako i mi možemo dostići produktivnost kao američki radnici u svojim tvornicama. Sakupili smo ukupno 33 uvezana sveska Vjesnika Željezare, od 1956. zaključno s 1989. godinom. Pohranjeni su u primjerene i sigurne uvjete, koje zahtijeva značajna arhivska građa.“

Spas od zaborava

Stariji će se prisjetiti sintagme „informiranje u udruženom radu“. Uz agencijsko, radijsko, televizijsko i tiskano novinarstvo to je bila specifična žurnalistička grana onodobnog socijalističkog samoupravljanja. Svi veliki kombinati, tvornice, bolnice, SIZ-ovi, ali i općine, čak i mjesne zajednice, riječju, svi „društveni subjekti“ imali su, ili je bilo poželjno da imaju, svoj „organ informiranja“, najčešće u obliku jeftinih novina na nekoliko listova. Takvo izdanje bilo je i Vjesnik Željezare. S vremenskim odmakom, osobito nakon bitnih promjena povijesnih okolnosti, pa i društvenog uređenja, to interno izdanje, tvorničke novine za koje je bilo teško očekivati da će zanimati ikoga osim zaposlenika i njihovih obitelji (iako je riječ o ozbiljnom broju čitatelja, uzmemo li u obzir da je Željezara na svom vrhuncu zapošljavala oko petnaest tisuća ljudi. Za takvu nakladu ili broj klikova danas bi mnogi prodali dušu, ili barem bubreg...), pokazale su se kao dragocjen povijesni materijal. Gotovo instinktivno, Đuro Tadić odlučio ga je spasiti od zaborava, opet njegovim riječima, iskrenim i izravnim: „Počeo sam premetati preko ruke te uvezane novine, prelistavati požutjele, ponegdje teško čitljive tekstove, uz stalno prisutnu sumnju: zašto i kome to treba. Treba prelistati preko devet tisuća stranica novinskog formata pa iz toga izdvojiti sadržaj eventualne buduće knjige. Ako si sudionik te priče, to je uzbudljivo i bolno istovremeno. Velik broj glavnih junaka te priče davno se preselio u carstvo sjena, a moja generacija zaposlena početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća polako kreće za njima.