Predrag Lucić - Gusle u magli

Ono što karakteriše Lucićevu poeziju bila ona satirična ili ne jeste maestralan odnos prema jeziku. Na prostorima bhsc jezika veoma je mali broj tako vrsnih majstora koji uspevaju da rastegle jezik gotovo do granica pucanja i da onda iz tog naizgled neverovatnog saglasja iznađu nova ili potcrtaju stara značenja.
Naša istorija nalik je na ogrebanu ploču: jedna te ista sekvenca pjesme o našim žrtvama, koju pjevamo u ime naših žrtava, jedna te ista politika, vođena u ime naših žrtava, ponavlja se u nedogled. Pjesma svira i svira, a žrtava je sve više: zemlja ih ne može primiti. Nikada se ta teška, monotona, repetitivna, hipnotička pjesma neće okončati, ukoliko ne čujemo ljude poput Lucića, onih koji nose poruku da nas tuđe žrtve moraju boljeti više od naših: da u krajnjem nema tuđih žrtava, jer sve su naše. Pljuvati po ljudima poput Lucića znači pljunuti na jedinu šansu za neku drugačiju, bolju istoriju naše pseće zemlje. Predrag je, naime, zbirna imenica za one što misle
svojom glavom, pa se svojom glavom i smiju. Zato etnički kreteni mrze slobodan duh čak i kad je ovaj na njihovoj strani, mrze ga jer ne shvaćaju, niti mogu tako daleko dobaciti, da takav duh nema svoje strane, da je teritorij slobode veći od oslobođenog teritorija i da je slobodan čovjek slobodan ili uvijek i svugdje, ili nikad i nigdje.