Helmut Günzler, Hans-Ulrich Gremlich - Uvod u infracrvenu spektroskopiju

U okviru svojeg istraživanja o raspodjeli energije u Sunčevu spektru, Herschel je godine 1800. izveo eksperiment koji je bio od temeljnog značenja za razvoj infracrvene spektroskopije.
Sunčevo svjetlo koje je kroz prizmu ulazilo u eksperimentalni prostor razlagalo se na svoje spektralne boje što se opažalo na površini stola. Tu je bilo poredano više živinih termometara sa zacrnjenom kuglom radi izučavanja raspodjele topline. Iznenađujući rezultat pokusa je bio da temperaturni maksimum nije nađen u području najveće fiziološke osjetljivosti na svjetlost - npr. u žuto-zelenom - nego s onu stranu crvenog, u području nevidljiva zračenja. U daljnjem istraživanju Herschel je dokazao da se tu ne radi o novoj vrsti zračenja, nego se ono podvrgava zakonima optike jednako kao i vidljiva svjetlost. To područje nazvao je infracrvenim.
Tako dugo dok su samo termometar, a od 1830. g. i termoelement i termostup, stajali na raspolaganju pri dokazivanju infracrvenog zračenja, podrobniji eksperimenti jedva da su bili mogući. Točnija mjerenja valne duljine mogla su uslijediti tek nakon 1880. pošto je Langley uveo bolometar - otporni termometar. Svojim je mjerenjima Rubens, metodom koja je kasnije po njemu nazvana metodom preostalog zračenja, prodro do područja valnih duljina oko 300 nm. Ta su mjerenja dopuštala nagađanje o kontinuiranom prijelazu od vidljivog područja spektra preko područja infracrvenog zračenja sve do Hertzovih valova.