Bruno Zevi - Povijest moderne arhitekture 1 : Od Williama Morrisa do Alvara Aalta: prostorno-vremensko istraživanje

Kao što je poznato, kriza modernoga pokreta, što se proširila počevši od 1955., poklopila se s mnogo većim nevoljama, egzistencijalnim i kulturnim, koje su izbile u Parizu u proljeće 1968. No, upravo kad se činilo da je svaki izbor ograničen na politiku odbacivanja ili ravnodušnosti, a već su se pojavljivali pokušaji restauracije Akademije koji su dolazili i zdesna i slijeva, događaji nepredvi-diva dosega odredit će promjenu smjera. Shvatilo se da povijest ne može utjecati na arhitektonsku djelatnost bez posredovanja lingvistike; ne možemo se pretvarati da učimo talijanski čitajući izravno Dantea, Ariosta, Leopardija i Palazzeschija, bez ikakva poznavanja leksika, gramatike i sintakse, odnosno semiotičke artikulacije. Wrightove, Le Corbusierove, Gropiusove, Miesove, Mendelsohnove, Aaltove poetike koje nisu pokorene reduktivnim pročišćavanjem, mogu stvoriti dvadeset, možda pedeset mani-rista, što je zanemariva manjina naspram velike građevinske aktivnosti ostvarene starim komunikativnim sredstvima, još uvijek u stilu Beaux-Artsa, unatoč pojavama koje renesansne redove zamjenjuju curtain wallom.
Od zalaska srednjega vijeka arhitekturi je nedostajao jezik koji bi joj omogućio da govori jednostavno, da piše informativnu prozu, a ne samo poeziju. Povijest nam nudi izuzetna umjetnička dostignuća Brunelleschija, Michelan-gela, Palladija, Borrominija, čije poruke nisu prevedene u neki kod te ih je stoga naslijedio uski krug sljedbenika, zbog čega su ubrzo zatomljene klasicističkim obiljem koje nameće vlast.....