Dinka Pasini - Hrvatski jezik od nacionalne retorike do suvremene proze

Autorica je provela istraživanje korpusa od 32 prozna teksta napisana nakon osamostaljenja Republike Hrvatske 1991. godine birajući ih prema vlastitu izboru namijenjenom usključivo sociolingvističkoj analizi, a ne prema estetskim, književnoteorijskim ili stilističkim kriterijima. Cilj tako odabrana korpusa bio je dokazati da je svaki diskurs nacionalni, pa tako i onaj književni. Suvremena se proza, dakle, istražuje u vezi s dvije ključne i relevantne teme: nacijom i jezikom. Stoga je knjiga podijeljena na dva osnovna poglavlja: Nacionalna obilježja suvremene proze i Jezična obilježja suvremene proze.

Analiza općih jezičnih obilježja suvremenih proznih tekstova dokazala je da su oni obilježeni tronarječnošću, standardni je jezik u službi nacionalnoga diskursa, a standard se raslojava na supstandardne i nestandardne varijetete. Urbani govor ima veći prestiž u odnosu na neurbane govore i pruža se otpor prema purizmu i standardnome jeziku (glavni pripovjedač često govori žargonom mladih). Isto tako, pisci si uzimaju potpunu slobodu izražavanja u smislu kršenja različitih normi hrvatskoga jezika te oblikuje izmišljene i u lingvističkoj stvarnosti neovjerene varijetete hrvatskoga jezika. Pod velikim su utjecajem novinskoga i reklamnoga diskursa te ukidaju književni stil u njegovu tradicionalnome stilu.

Kod analize posebnih jezičnih (leksičkih) obilježja suvremene hrvatske proze autorica je izdvojila tri njezina temeljna obilježja: žargon, psovku i disfemizam.

Dakle, istraživanje korpusa suvremenih proznih tekstova pokazalo je općenito da književnici, bez obzira na temu svojega djela i njegovo stilističko oblikovanje, više ili manje svjesno, a u svoje tekstove umeću nacionalni diskurs pisan nacionalnim (standardnim) jezikom. Devedesete su vrijeme kada je Hrvatska dobila samostalnost pa je taj događaj duboko obilježio cijelu naciju, svakog pojedinca pa i svakoga pisca toga vremena.