Slavko Jendričko - Strieglovi hologrami

Nakon osjetnijeg virtualnog i društvenog angažmana u zbirkama "Evolucija ludila" (2013.) i "Vozni red" (2016.), Jendričko se u novoj zbirci "Strieglovi hologrami" ponovno okreće igrivosti jezika prirode i nešto komornijem ugođaju jezika slikarstva. Pritom uzima slike velikog sisačkog akvarelista Slave Striegla kao moguće referentne točke ili polazišta oko kojih će subjekt isplesti tekst o određenom događaju, impresiji ili cijelom nizu njih, sažetih u jedinstvenu cjelinu šamanskog, mjestimice i fantazmagoričnog doživljaja svijeta. Valja naglasiti kako su i u ranijim zbirkama česti zavičajni motivi i imena, od Kupe, Siska, Komareva, pa sve do Severa i samog Striegla, no ovdje je ipak osnovni provodni motiv voda, kao i cijeli niz semantički srodnih, vezanih uglavnom uz rijeku Kupu, te krajolik i život uz nju: čamac, trska, pijesak, valovi, dno, ribe, zatim i ptice, psi, nebo (noćno i dnevno), sunce, kiša. Oni sami, međutim, a osobito voda, u sebi ne nose ništa specifično zavičajno, u ovom slučaju sisačko-moslavačko, nego računaju s univerzalnim značenjima i prepoznavanjem.

Subjektova zaokupljenost vodama na tematsko-motivskoj razini dvojakog je izvora: jedan je onaj primarni, prirodni izvor, voda kao darovateljica i nositeljica života, voda rijeke u kojoj se subjekt kupa, koju pije, kojom plovi, ribari, roni, iz koje izvire (u pjesmi Vaš plijen) i s kojom se sjedinjuje uranjanjem, pranjem (i tijela i duše), gutanjem, koja mu na kraju krajeva (ili na početku početaka) kola venama. Može ta rijeka biti Kupa, a i ne mora. Na drugoj semantičkoj razini, ne nižoj nego usporednoj, imamo transformirane vode, a to su vode akvarela, u ovom slučaju vode slikarskih i pjesničkih akvarela. Njihova paradoksalna prozračna punina zrcali puninu života samoga iz kojega je i potekla (iz rijeke, oblaka, čovjeka), ujedno i puninu estetskog doživljaja slike i pjesme. Ovdje se to protuslovlje prispodobljuje hologramom, prozračnom, ali trodimenzionalnom projekcijom. Nalik akvarelu.

Protok je ipak dvostran, uzajaman i teško odredivog prvotnog porijekla i izvora: rijeka koja izvire iz naših vena / ima ljepšu boju od naše umorne krvi (…) Rijeka se vraća u naša tijela neuprljana krvlju (iz pjesme Moj dio slike); voda je sveprožimajuća (voda / teče / kroz mene), a samim time i subjekt koji je od vode i voda, postaje dijelom akvarela (Strieglov sam akvarel). Dakako da privilegiranim dijelom umjetnosti neće (p)ostati samo subjekt teksta, nego i svijet kojemu pripada, što nedvosmisleno najavljuju početni stihovi zbirke: Sisak je akvarel ispod kojeg / Nazirem lice Slave Striegla…(Vodena katedrala).

Taj protok i prelijevanje proteže se i na razinu koncepta: dvadesetak pjesama raspoređeno je u četiri nevelika ciklusa koji su naslovljeni slovima koja zajedno u nizu daju riječ AKVA. Voda tako teče kroz cijelu zbirku, kao kroz niz Strieglovih akvarela, u koje subjekt zaranja ne bi li se skrio, istražio ih, uživao, ili čak i umro.