Antun Lučić, ur. - Tečevina i otklon : književna kritika o Vitomiru Lukiću

Lukić ne pripada piscima koji misle da su "svijest i savjest" svoga vremena. U odricanju od takva (zahtjevnog) poziva valja vidjeti nesto drugo, zapravo s palube se spustiti u utrobu broda. Njegovo je mastilo, neće biti teško zaključiti, više usmjereno bilježenju zakašnjelih pa i potonulih iskustava koje daje ljudska priroda. Nije li to uzvišenija etička funkcija literature? Iz poticaja ka očuvanju smisla autor nas zaustavlja pred izazovima dostojanstva: "Treba čuvati, rekao sam sam sebi, onaj izuzetni bljesak čovjeka koji je prošao kroz vrijeme, dešifrirati ga u zatvorenoj komori svoga duha i objaviti bit poruke koju je ostavio."