Branimir Bošnjak - Žanrovske prakse hrvatske proze : od arkadijskog realizma do fantastičnog dokumentarizma

Ova je knjiga sinteza Bošnjakova višedesetljetnog bavljenja suvremenom hrvatskom književnošću, točnije suvremenim hrvatskim romanom gdje u pristupu posebno naglašava društveno-kulturološko-ideološki kontekst nastanka književnosti te revitalizira neke zaboravljene i medijski podcijenjene autore.

Ocrtavajući svu specifičnost društveno-povijesnih, političkih i kulturnih okolnosti posljednjih preko pola stoljeća, Bošnjak je vehementnom, teorijski utemeljenom terminologijom izvršio duboku sekciju različitih slojeva kulture i pripadajuće joj estetske dinamike koja je bila presudna za dominantan dio romaneskne produkcije u rečenom razdoblju. Koncentrirajući se na čvrstu osovinu časopisa "Krugovi-Razlog-Pitanja-Quorum", dao je distingviran opis nadolaska, konstitucije, estetske i poetičke “peristaltike” kao i trenutna rasapa postmodernog stanja stvari u proznoj produkciji, ali i kulturi. U drugom koraku pristupa reprezentativnu i probranu skupu tekstova, koje analitički sagledava u opisanome kontekstu. 

Bošnjakova je knjiga nesvakidašnji kompendij prikaza djela i autora koji su u trenutnom medijskom i tržišnom simulakrumu, najblaže rečeno, u drugome planu. Jer u, sada već skoro dvodesetljetnoj, medijskoj impostaciji književnih vrijednosti za dobar broj opisanih autora jedva da se i zna, a kamoli da se elaborira njihova poetika ili književnopovijesna uloga. 

Neki su naprosto zaboravljeni, kao na primjer Dalibor Cvitan, čijoj romanesknoj trilogiji Bošnjak pridaje poseban status, neki su prostorno dislocirani na razmeđi kultura – kao prozni opus Petka Vojnića Purčara, neki su pak diskretno i nekako “neopazice” objavili zanimljive prozne cikluse – poput Zore Dirnbach ili Kazimira Klarića, Joze Laušića ili Anđelka Vuletića, dok su drugi u generacijskoj i medijskoj, ali ne i autorskoj defenzivi – poput Borbena Vladovića i napose Alojza Majetića. 

U knjizi nisu zaobiđena ni već poznata imena svih generacija s pripadajućim opusima – od Nedjeljka Fabrija, Ive Brešana, Gorana Tribusona, Slavenke Drakulić, Miljenka Jergovića – do najsvježijih opusa, primjerice Dore Kinert Bučan, Jelene Čarije, ili blogera Vlade Bulića. Izborom tih autora i djela Bošnjak kao da je htio, a čini se uspio pokazati i dokazati da se vrijedna i zanimljiva književnost događa i izvan medijskog simulakruma, generacijskih ili klanovskih krugova.