Martin Heidegger - Na putu k jeziku

Tekstovi u knjizi ponovno su pregledani za 11. izdanje. Tekst koji je Heidegger priredio za tisak ostao je nepromijenjen. Sada su uzete u obzir samo neznatne korekture koje su već 1985. godine bile unesene u 12. tomu sabranih djela.

Prvo izdanje Heideggerovih predavanja i razgovor pod naslovom Na putu k jeziku, napominje prevoditelj s njemačkoga Josip Brkić, objavljeno je 1959. Osnovni pristup prijevodima diktira tzv. Uputa, koju je Heidegger dao za objavljivanju svojih sabranih djela. Ona posebno ustrajava na čitljivosti prijevoda, a prevoditelj je poštovao upravo te zahtjeve „terminološke i jezične čitljivosti“, ne opterećujući prijevod dodatnim objašnjenjima, tehničkim terminima i ostalim. Iznad svega oslanjao se na bogatu hrvatsku rječničku tradiciju. Knjiga je koncipirana kao pet odjelitih cjelina: Jezik, Jezik u pjesmi, Iz jednog razgovora o jeziku, Riječ i Put k jeziku. Jezik jest i jezik govori, smatra Heidegger, padnemo li u bezdan što ga imenuje taj stav, ne padamo u prazninu. Mi padamo u visinu, a uzvisitost te visine otvara neku dubinu. Obje premjeravaju ono mjesto u kojemu bismo se htjeli odomaćiti, kako bismo biti čovjeka našli boravište.
U raspravi o pjesništvu Georga Trakla (a knjiga je prožeta i stihovima Stefana Georgea) zaključit će, na primjeru Traklove rečenice „Duša je nešto strano na zemlji“, da duša nije ponajprije duša te iz nekih razloga ne pripada zemlji i da ju je snašlo nešto neprimjereno i zato otuđujuće pa na zemlji ne može naći ni utočišta ni utjehe. Tako ona ostaje na putu i puteći se slijedi tu osnovu svoje biti. U ogledu o biti jezika Heidegger pokušava misaono iskusiti bit jezika, odnosno jezik biti koji je uvijek nadomak pjesničkog iskustva. Glede predavanja Riječ, zapitat će se: „Odriče li se pjesnik toga – da nema stvari gdje nema riječi? Nipošto. Pjesnik se toga ne odriče baš zato što je suglasan s kazanim.“ Pa treba li nam onda neki put k jeziku? Naravno. „Sposobnost govora odlikuje čovjeka i čini ga čovjekom. Ta odlika čini naris njegove biti. Čovjek ne bi bio čovjek kada bi mu bilo uskraćeno da govori, pa čak i o neizgovorenom. Ako jezik dopušta što takvo, počiva bit čovjeka u jeziku.“