Ljiljana Kondić,Adinda Dulčić - Crtež i slika u dijagnostici i terapiji

Počelo je s crtežom ljudske figure - testom koji je kao projektivnu tehniku za procje nu ličnosti uvela K. Machover, ali se crtež koristi i kao izvor informacija pri procjeni ču la, sposobnosti pokreta i spoznajne razvijenosti.
Najviše se crtež primjenjivao u radu s djecom - pacijentima, s obzirom na njihovu strukturu i funkciju ličnosti, ali se crtež, kad se pokazala njegova klinička vrijednost, uveo kao rutinski postupak i u rad s pacijentima svih dobnih skupina. U vezi s crtežom terapeut postavlja karakteristična pitanja iz kojih se razvija cijela priča o pacijentovu stanju.
Postupno su se razvijale metode detaljne interpretacije crteža pojedinog dijela tije la, a predmet analize su postali i veličina figure i njezin položaj na papiru, perspektiva, tip crta, sjenčanje i sl., a u radu s bojama i preferencija pojedine boje. I crtež i uporaba boje otkrivaju unutarnje sadržaje crtača te njegov odnos prema vanjskom svijetu.
Razvoj brojnih psihoterapijskih smjerova i humaniji pristup pacijentu utjecali su na to da crteži i slika - uz to što su dijagnostička sredstva - sve više postaju i terapijsko sredstvo (posebno u kreativnim terapijama - art terapija).
Naime, suvremena je tendencija da se pacijentu - osim postavljanja točne dijagno ze i određivanja primjerene terapije - olakša stanje i jačanjem njegovih pozitivnih i ja kih strana a u tome su kreativne aktivnosti bez premca.
Naime, likovno izražavanje, kao i ostale kreativne aktivnosti, omogućuju - posebno djeci - da izraze osjećaje koje inače teško verbaliziraju, pogotovo tugu, strah, ljutnju. Ekspresija im pomaže da se oslobode nagomilane napetosti, umanje osjećaj bespomoć nosti i, koliko je moguće, ovladaju svojim stanjem i okruženjem, čime se smanjuje nji hov osjećaj ugroženosti.