Miro Kučić - U mreži imperija / No passaran

Dok sam bio na razdjeljak počešljani dečkić, ispisivao sam kitnjaste školske zadaćnice, maštao o tomu da postanem novinar, pisac. Na pameti mi bijahu samo slatke stvari: popularnost, putovanja, nagrade i naslovnice...Danas, kad kusam ovaj gorak kruh, a na glavi imam tek dlaku više od Gustafa iz popularnog crtica, iskustvo mi govori da su najbolji među mojim sojem najosamljeniji ljudi. Nije li se Salman Rushdi osjećao tako kada su mu prijetili islamski fanatici, a sigurno je jedan od najoriginalnijih i najnadarenijih romanopisaca današnjice. Nisu li Smoji kojekakve nule vikale po Rivi “komunjaro, jugoslavenčino“, da ne govorim o položaju Viktora Ivančica u vrijeme rata kada ga je Tuđmanov režim tretirao neprijateljem No 1. Slično je i Orhanom Pamukom, najpoznatijim turskim književnikom kojemu su zbog izrečene istine o genocidu Turaka nad Armencima, kada je pobijeno 1,5 milijun ljudi, ekstremisti umalo skinuli glavu.Pisanje kroz stoljeća funkcionira kao pišanje uz vjetar. Puknuo bi da neke stvari ne izbaciš iz sebe, a već unaprijed znaš što ti se sprema. Utjehe tipa: “Trebaš se držat istine, nastupat hrabro, dugoročno se isplati“, znače malo i ništa u usporedbi s prijetnjama: “Znamo u koju ti školu dijete ide.“ Pa, opet, čovjek mora pisati. Uz vjetar.