Marko Samardžija - Hrvatski kao povijesni jezik

Kad se jezično osviješten pripadnik hrvatske jezične zajednice danas zapita što je, zapravo, hrvatski jezik kojemu je izvornim govornikom, zadovoljavajući stručan odgovor može prilično lako pronaći u nekom od leksikografskih ili jezikoslovnih djela nastalih uglavnom od početka devedesetih godina prošloga stoljeća. Sve dotada taj je odgovor morao tražiti čitajući »između redaka« enciklopedijske i leksikonske natuknice o hrvatskosrp-skome, srpskohrvatskom, hrvatskom ili srpskom, a u još starijim priručnicima i o srpskohrvatskoslovenačkom, jugoslavenskom/ jugoslavenskom, pa o hrvatskom oli srbskom i hrvatsko-slavonskome. Ako je za svoga temeljnog (osnovnog i srednjeg) školovanja bio bar prosječno zainteresiran, za spomenutoga bi se zamisliva izvornoga govornika hrvatskoga moglo pretpostaviti kako zna da mu jezik ima dugu, vijugavu i bogatu prošlost čiji početci sežu barem do kraja IX. stoljeća, da su sva tri njegova narječja bila književni jezici koji su dugo pisani trima pismima. K tomu, njegovi su ga govornici, ali i brojni stranci, različito nazivali: općim (ilirski/ilirički, slovinski/slovenski) ili područnim imenima (bosanski/bošnjački, dalmatinski, dubrovački, slavonski), ali i našim, naškim, narodnim. Čak je i najčešći adiectivum proprium zabilježen u desetak pravopisnih, fonemskih i prozo-dijskih inačica: hrvatski, hrvački, hrvaski, harvatski, hervatski, hervacki, hervaczki, horvatski, horvaczki, arvacki, rvacki.