Ljubov Orlova - Voljela sam Staljina - i on mene! : memoari najpopularnije sovjetske glumice, tajne Staljinove ljubavnice

Iako je umrla prije više od 40 godina, a njezina je karijera bila na vrhuncu prije dugih i maglovitih 80 godina, u vrijeme epohalnog i uzbudljivog prijelaza iz nijemog u zvučni film, glumica Ljubov Orlova i danas, u drugom desetljeću 21. stoljeća, najveća je i nezamjenjiva zvijezda ruskog filma, kao i jedan od najvećih seks-simbola sovjetskog komunističkog razdoblja tegobne ruske povijesti. Orlova je bila platinasta ljepotica, koketna boljševička džepna Venera u doba stroge proleterske konzervativnosti, ruska Marlene Dietrich (u filmu "Cirkus" pojavljuje se odjevena poput te velike hollywoodske glumice u njemačkom filmu "Plavi anđeo"), "komunistička" glumica koja je rušila hladnoratovske predrasude, predmet čežnje ruskih radnika i seljaka, kao i jedna od rijetkih glumica iza željezne zavjese s istinskom aureolom ravnom hollywoodskoj.

Fenomen Orlove sastojao se u tome što je bila slavna u vrlo delikatnoj i kontroverznoj političkoj situaciji. Bila je princeza u vrijeme dok je Rusijom harao strašni tiranin. Najveća ruska glumica Ljubov Orlova vladala je filmskih platnom u davna olovna vremena vladavine mračnog Josifa Visarionoviča Staljina, jednog od najvećih satrapa 20 stoljeća. U mraku ideološke represije i čistki od njih nitko nije bio zaštićen. Bilo je to doba kad život nije mnogo vrijedio, kad su milijuni ljudi kao "neprijatelji naroda" (Rusi to još "ljepše" kažu – "vrag naroda") svakodnevno netragom nestajali, a duge kompozicije pohabanih vlakova odvozile nesretnike na put bez nade i povratka u bespuća i pustopoljine strašnih sibirskih i kazahstanskih stepskih gulaga, a Orlova je bila zvijezda sovjetskih veselih glazbenih komedija i mjuzikla, kao potvrda licemjerja režima koji je trebao biti "narodni, radnički, seljački". No, koliko god ta mračna strana prevladavala, bilo je to i shizofreno vrijeme velikog entuzijazma, idealizma, velikih industrijskih radova, opismenjavanja i iracionalne nade u bolji život.

U režimu mraka i nesigurnosti Staljin je bio vođa bez kojeg se ništa u toj velikoj državi nije smjelo ni moglo dogoditi. Ni jedan jedini film nije mogao u distribuciju bez njegova blagoslova. Sve je filmove on prvi pogledao i bio jedini relevantni recenzent. No Staljin u tom nasilnom režimu i totalno kontroliranom društvu, gdje i zidovi imaju uši, nije baš volio "teške ideologizirane patetične drame". On je volio vesele glazbene komedije koje su bile vrlo minuciozno ideološki obojene, a i želio da se narod uz njih zabavlja. Staljin je bio uvjeren da će narodu bolje prodavati ideologiju i vlastitu čvrstorukašku politiku u vremenima mraka i represije uz vesele pjesme i osmijeh fatalne Ljubov Orlove, prve prave filmske zvijezde SSSR-a, nego uz filmove s jakim ideološkim patosom. Uz pjesmu i šalu sve se lakše podnese. I shvati!

No u ovozemaljskom Mordoru Orlova je uspjela sačuvati sebe i ostati zapamćena kao neosporna zvijezda. Orlova je 1902. rođena u malom podmoskovskom gradiću Zvjenigorodu. Zahvatile su je mnoge mijene ruske traumatične povijesti 20. stoljeća – Prvi svjetski rat, Oktobarska revolucija, ruski građanski rat, Drugi svjetski rat i na kraju hladni rat, u kojem je kao glumica značajno sudjelovala. Rano se okrenula umjetnosti. Kao sasvim mala djevojčica odabrala je put pjesme, plesa, glumišta, kazališta i nakon uglavnom manjih i nezapaženih uloga u nijemoj fazi ruskog filma tavorila negdje na rubu filmskog života, a potom posve neočekivano, upravo onako sladunjavo filmski, svoju uzlet u orbitu s koje je još nitko nije skinuo započela tek u svojoj 32. godini, u jednoj od najpopularnijih sovjetskih glazbenih komedija "Pastir Kostja" iz 1934. godine. Njoj i redatelju, njezinu mužu Grigoriju Aleksandrovu, čuvari ideološke čistoće već su zlurado pripremali ražanj, ali tada je film pogledao Staljin, a ostalo je tek neobična životna priča.

Popularnost Orlove u zatvorenom Staljinovu SSSR-u pokazuje da neke ljudske navade ne mogu iskorijeniti ni brutalno ideološko i vrijednosno nasilje države, a čak je i u medicini zabilježen – sindrom Orlove! U ruskoj medicinskoj stručnoj literaturi taj termin označava histeriju žena koje su željele biti fizički slične Orlovoj.  Orlova je sjajna zvijezda u mrkim vremenima ruske tragedije i straha.

Kao "glavna glumica" SSSR-a kitila se mnoštvom ordena, priznanja i medalja, ali karma joj je odredila onu glavnu titulu – "Staljinove ljubimice", što je odredilo njezinu sudbinu. Premda je priznala da je "živjela u stalnom strahu", ipak je bila nedodirljiva u svom zlatnom kavezu. Vožd "međunarodnog proletarijata" ju je obožavao. Staljin je podlegao njezinu neodoljivom šarmu i širokom osmijehu. Urbana legenda kaže kako je svemoćnom NKVD-u naredio da samo njoj i njegovoj kćeri Svjetlani – ne smije pasti ni vlas s glave. No i danas je obavijeno velom tajne – kakav su osobni odnos imali velika glumica i strašni Staljin. Poznato je da je Staljin obožavao film "Volga, Volga" upravo zbog Orlove. Navodno ga je "svako malo"gledao. Volio je i ostale njezine filmove, a kritičari onoga doba nikad se nisu usudili napasti Orlovu. Jednom jesu, pa su loše završili, o čemu je glumica i pisala u memoarima.

Biografi Orlove također su u nedoumici – je li između Staljina i nje "nečega bilo". Činjenica jest da su se oni našli nekoliko puta, ali i da je Orlova bila jedina koja je znala odbiti "kremaljsku pozivnicu". Velika ruska glumica u svojim memoarima priznaje puno više nego što je javnosti bilo poznato, ali i tu postoji veliko "ali". Recimo, Nona Golikova, unuka njezine starije sestre, navodi da se sjeća kako je na dan kad je Staljin umro, za ručkom, Orlova kratko rekla: "Zvijer je napokon crknula". Veza između njih dvoje ostat će ipak djelomice misterij, upravo onakav kakav je i život slavne glumice.

Neokrznuto je proživjela godine najgoreg državnog nasilja, mada je njen suprug Aleksandrov, kažu, uvijek pod krevetom imao spreman koferčić s najnužnijim stvarima za slučaj privođenja. Prepričava se anegdota u kojoj Staljin kaže Orlovoj: "Ako vas muž bude ljutio, mi ćemo ga objesiti." Aleksandrov je smogao snage i upitao: "A zašto biste me objesili?" "Pa za vrat!", nasmijao se Staljin.

Karizma velike glumice možda je bila čak i prevelik zalogaj za samog Staljina. "Najdraža Staljinova glumica" preživjela ga je i nadživjela. To je odredilo njezin život, ali nije se uklapala u režimski podobne ljude. Čuvala se koliko je mogla, živjela poprilično zatvoreno za zvijezdu toga ranga (rijetko je primala goste, davala intervjue), nije imala djece, a misterij oko njezina podrijetla i života bio je dodatni šlag na njezinu zanimljivu i uzbudljivu biografiju. Glumila je u filmovima svog supruga Grigorija Aleksandrova, koji je snimio najznačajnija djela, simbole Staljinove epohe – "Pastir Kostja", "Cirkus", "Volga, Volga", "Proljeće", "Susret na Elbi".

U filmu "Cirkus" Orlova glumi američku cirkusku artisticu koja ima "crno dijete" pa zbog toga bježi u SSSR, gdje je, za razliku od domovine, ne osuđuju za taj "grijeh", a u filmu "Volga, Volga" ona je "narodska" poštarica koja sklada najljepšu pjesmu o "najruskijoj" rijeci Volgi.

No Orlova je bila sve samo ne "podobni kadar" režima, odudarala je po svemu od onoga što se događalo oko nje, a oko nje su nestajali njezini susjedi, prijatelji, kolege glumci. Iako glavna zvijezda sovjetskog filma nikada nije bila članica Komunističke partije, ni dio državnih režimskih foruma, družila se, kao priznata i velika glumica, sa svjetskim filmskim celebrityjima poput Vittorija De Sice, Sophije Loren i Charlieja Chaplina, nosila svjetske modne marke. Glumica koja je glumila "djevojku sa sela", "curu iz naroda", udarnicu i patriotkinju koja daje život za socijalističku domovinu, bila je, za tadašnje prilike, zapravo krivog podrijetla, što je Orlova skrivala cijeli svoj život kao zmija noge, kako bi spasila sebe i svoje bliske. Ona, naime, potječe iz plemićke obitelji, što je u Staljinovo doba bio podatak zbog kojeg se gubila glava, građanski status ili napredovanje u karijeri.

Orlova je čak rodbinski povezana s velikim ruskim književnikom grofom Lavom Tolstojem, koji joj je kao djevojčici na jednoj svojoj knjizi napisao i posvetu. Živjela je na visokoj nozi u tom svom zlatnom kavezu raskoši i straha, u štićenim stanovima nepojmljivih kvadratura za obične ruske ljude, koji su tih godina živjeli u pohabanim "komunalkama" – stanovima u kojima bi svaka obitelj dobila po jednu sobu, a sve ostale prostorije – kuhinja, zahod i kupaonica – bile su zajedničke. Živjela je u dvokatnoj dači s podrumom, okruženoj visokom ogradom, koja je bila kopija vile Charlieja Chaplina u Hollywoodu, čiji je nacrt kopirao njezin drugi suprug, režiser svih njezinih filmova Grigorij Aleksandrov.

Orlova je preživjela i svog prvog muža – Andreja Berzina, koji je kao sovjetski ministar zaglavio u gulagu, ali, začudo, nije "po tradiciji staljinizma" povukao za sobom cijelu svoju užu i širu obitelj. Legenda kaže da se Orlova jednom osmjelila da osobno Staljina upita za sudbinu prvog muža, kojeg je progutao mrak represija. Nakon nekog vremena pozvali su je u Lubjanku, sjedište strašnog NKVD-a, Staljinove političke policije. Ondje joj je oholi enkavedeovac kratko rekao: "Vaš bivši muž je u izolaciji u Kazahstanu, ali, ako hoćete, možete mu se pridružiti." Orlova je samo kimnula glavom i iz te zlosretne zgrade otišla zauvijek, bojeći se da će jednom u sitnim noćnim satima pokucati i na njezina zaštićena zlatna vrata.

Osim svog podrijetla Orlova je cijeli život krila još jednu tajnu svog života, gotovo nestvarnu za glumicu. Orlova se grozila svjetla! Spavala je u sobi s teškim crnim zastorima i mrzila sunce. Njezini biografi navode kako je svako snimanje s upaljenim reflektorima (a drukčije je nemoguće) za nju bilo prava muka, koju je podnosila iz velike ljubavi prema filmu. Njezini današnji biografi kažu da je često glumila naivne i borbene "ruske djevojke", ali da je ipak najbolje odglumila ulogu same sebe, onu – Ljubov Orlove.