Viktorija Božina - Turbofolk

U rukama držite jedno moguće iskustvo: gusti talog odlaska, priču o grubom dovršetku adolescencije, o sudaranju sa samim sobom i s drugima. U rukama držite ispisano ono što aktualne statistike o mladima koji napuštaju Hrvatsku ne otkrivaju, ali o čemu povremeno dopre poneki glas, odmetnuta psovka, pervertirana politička zabrinutost ili naprosto neko hladno ‘zbogom’, uz učtivo zatvaranje vrata, da nas ne probude…Viktorija Božina nije se zamarala učtivostima: njezina proza vitalna je i iskrena, na momente adolescentski naivna, bespoštedna i nerijetko šokantna, razotkrivajuća poput slučajno pronađene tajne poruke. Njezin roman prvijenac ne govori o nježnim šaputanjima, skupoj odjeći i šminki. Priča je to o seksu, besparici, otkrivanju i odlasku. S tim da Viktorija Božina nije učtivo zatvorila vrata za sobom (da nas ne probudi), ona je kroz njih provalila, ne osvrćući se. Uz zvuke turbofolka. Vrtjela sam očima po unutrašnjosti Golfa njegovog ćaće. Na retrovizoru je visio križ s razapetim Isusom. Jer, jebiga, svi su oni katolici. Iza križa malena zastavica Lijepe naše s onim pleterom oko ruba. Jer, jebiga, Bog i Hrvati, ne ide to jedno bez drugoga. Iza Hrvatske — a tko će drugi nego Hajduk. Na kožnatom privjesku, sjajio se njegov grb. Jer nisu oni samo Hrvati i katolici, oni su i Dalmatinci. Zaboravljajući da su oni zapravo onaj dio Dalmacije kojeg se sama Dalmacija želi otarasiti. Već su nas u Zadru odbacivali, a kamoli kad bi pošli južnije. Ako se mene pita, što istočnije i južnije, to tužnije. Iza Hajduka, veliko slovo V. Jer svaka benkovačka momčina igra nogomet za Velebit. Iza svega toga, još malo svete vodice iz Medugorja kako bi se duša, ožedni li, napila tijekom vožnje i ozdravila.