Kazimir Brunović - Te crne ptice istine : kako sam pridonio rušenju Rankovića

elenooka rijeka Neretva, čini se, sad ubrzanije otječe skupa s mojim neizvjesnostima i strahovima, s mojim osjećajima i zanosima mladosti i dječaštva. Naviru mi misli. Pogibeljni su bilo kakvi mitovi i vrlo lomljivi. Zar ne? Upozorenja iz moje blizine nisu ni najmanje dvosmislena. Pred očima mi Vlado Marić i njegov široki osmijeh i veliki zubi. "Stari, ništa sa Srbima nije riješeno niti će ikad biti, veli moj otac kreševački odvjetnik, 1963. Partizanija je malo pomogla, ili možda čak odmogla. Još su bezobrazniji i svuda su se uvukli". Odbijam ponovni razgovor o tome jer se spremam na put k njima, u Bileću. Tamo u Bileći je leglo njihove arogancije. Vojska i okoliš im, a sve u jednom.
Vlado Marić inzistira: "Uostalom, ti to znaš sam bolje od mene nakon "PAKE"! PAKE? Nitko ništa ne mora govoriti, ni Vlado, ni Ivo Frangeš. Činjenice su nepobitne i materijalni dokazi svih tragičnih zabluda. Dobro, mojih ne, već zabluda mojih predaka ponavljam sebi sumorno.
...1961. probijali smo se šutke kroz gustu i jako zaraslu šumu predvođeni I. O., isprva na brijeg, a potom u udolinu. Ivek je to činio potajice i volio je biti malo po strani od svega, iako gaje nešto u njemu sililo na taj čin. Prigorski seljak je mudar i vrlo oprezan pa su se za rata partizanima obraćali s "gospon - drug"...