Dag Strpić - Promjena

 - Nisam li ja, onda, hobsist?To je pitanje na koje se u povijesti političke teorije usudio javno, pa još i afirmativno odgovoriti - jedino Baruch deSpinoza. Istodobno je to jedno od pitanja pred kojima se morao naći svaki moderni istraživač temelja novovjeke političkeznanosti i filozofije društva. Većina je uspjela pritom i ne pomaknuti usnama. Politička nepodobnost i autocenzura nisu nimalonovi izumi. Ako se Hobbesu i ne prigovori ništa određeno (a i kako bi, ako se o njemu skoro više i ne progovara izvanakademskih seminara povijesti teorije?!) - iako se svojedobno prigovaralo svašta - konstatirat će se šaptom da se radi o"kontroverznom" piscu. Kako to čini, recimo, Rawls u svojoj Theory of Justice. I poći će se od Lockea. Ili će se samo poći odLockea.Čak i kada je riječ o tako, barem naoko, nepretencioznom predmetu analize kakvi su politička i političko-ekonomska"promjena" i "razvoj", analitičar poput američkog politologa Gabriela Almonda osjetit će potrebu da svoje teorijske prapočetkelegitimira, recimo, Althusiusom (1610, 1603) - kao, navodno, liberalom. On, dakako, nikako nije bio hobsist. No, bilo hobsističko ili ne, kretanje - i moć da se ono inicira, zaustavi ili promijeni - konstitutivni je predmet izvornoga pristupa i, slobodno se može kazati, izvorne fascinacije novovjeke znanosti.