Marko Josipović - Philosophia perennis

Kao što Josipović pokazuje u svojim istraživanjima, neoskolastika se na hrvatskim prostorima razvija vrlo rano - paralelno s njezinim razvojem u Europi, budući da je skolastički duh zaživio na tom tlu vrlo rano.

Već s dolaskom benediktinaca i dominikanaca, ali kasnije i zahvaljujući činjenici da su se glavni predstavnici hrvatske neoskolastike školovali na najutjecajnijim neoskolasličkim učilištima. Važnost neoskolastike za ove prostore Josipović vidi prije svega u njezinom odgojnom momentu: neoskolastički odgajani mislitelji mogli su svojim neposrednim propovijedanjem i širenjem Evanđelja bitno doprinijeti razvoju smisla za spekulativno mišljenje u običnom katoličkom puku, čuvajući i njegujući materinski jezik, što je samim tim filozofima i teolozima nametalo potrebu dostojnoga i adekvatnoga prevođenja temeljnoga filozofijsko-teologijskoga nazivlja, čiji se predstavnici bili doista brojni te i danas divljenja dostojni. Odgajanje za odgovorno mišljenje i djelovanje u duhu neoskolastike imalo je dakako i svoje negativne posljedice: odbacivanje modernih nazora o građanskomc školstvu, podvrgavanje pedagoških normi crkvenima itd.. ali to je - kako ističe i sam Josipović - rađeno u dobroj vjeri, tj. prije svega na korist domovini kojoj su doista iskreno služili u najtežim trenucima hrvatske povijesti.

Drugi moment, koji u ovom svojim spisima stalno naglašava Josipović, jest potreba da se na crkvenim učilištima izučava "zdrava filozofija", filozofija koja će biti u skladu s vjerom ili kako bi u Fides et ratio kazao Ivan Pavao II.: vjeru i razum treba promatrati kao ''dva krila istine" čiji sklad tek treba omogućiti razumijevanje cjelokupnoga čovjeka, povijesti i smisla egzistencije u cjelini. Taj sklad Josipović nalazi u "vječnoj filozofiji" ili u philosophia perennis. 

Iz Pogovora