Esad Ćimić - Od monologa prema dijalogu o bošnjačkoj sudbini

Svi znamo za Ćimićeve knjige Socijalističko društvo i religija (Sarajevo, 1966), Omladina i religija (Beograd, 1967), Religijski fenomen u socijalizmu (Subotica, 1969), Drama ateizacije. Religija, ateizam i odgoj (Sarajevo, 1971), Čovjek na raskršću: sociološki ogledi (Sarajevo 1975, koautorica: Milica Grabovac), Uvod u marksizam (Beograd, 1980), Politika kao sudbina: prilog fenomenologiji političkog stradalništva (Beograd, 1982), Dogma i sloboda: (otvoreno društvo i zatvorena svijest(Beograd, 1985), Ateizam kao povijesni humanizam (Zagreb, 1988), Metodologijski doseg istraživanja unutar sociologije religije u Hrvatskoj (Zagreb, 1991), Sveto i svjetovno (Zagreb, 1992), Iskušenja zajedništva – ogledi (Sarajevo, 2005), do knjige pod naslovom Od monologa prema dijalogu o bošnjačkoj sudbini (Zagreb, 2013). Ovo je samo dio Ćimićevih knjiga i objavljenih radova.Ćimić je primarno sociolog religije, te predavač teorijske sociologije, sociologije morala, istraživač, disident, znatiželjnik, pitac, sociolog koji je ukazao na neuspjeh ateizacije bosanskog društva, teoretičar društva i društvenih trendova koji se zalagao za rehabilitaciju religije… Ovdje je, prije svega, potrebno naglasiti da sve ove dimenzije Ćimićevog rada podrazumijevaju humanističku usmjerenost koja nikako ne zaboravlja na čovjeka i njegovo dostojanstvo i slobodu.

Pritom autor podrazumijeva jedan ka humanumu usmjereni pojam kulture kao onoga što služi „očovječenju čovjeka i na materijalnom i na duhvonom planu, sve što vuče naprijed, što transformira društvo, širi okvire slobode“. (Ćimić) U tom kontekstu kultura se razumijeva kao najširi okvir ostvarenja čovjeka kao bića slobode što je već zacrtano u evropskom procesu prosvjetiteljstva, romantizma i njemačkog klasičnog idealizma. Ona bi mogla biti poticaj da se zaustavi bijeg u gomilu ili da se umanji tragičnost pobunjenika bez ideja i vandalski neredi koji dovode do rušenja cjelokupnog sistema vrijednosti.

Ćimić je hrabar sociološki teoretičar i istraživač društva. On ispituje okvir marksističke društvene teorije i prelazi ga odvažnom postavkom o „rehabilitaciji religije“ u društvu koja potpuno odudara od rigidnog antireligijskog stava gvardijana ideologije komunizma od kojeg su htjeli napraviti jedinu i definitivnu religiju. Tom postavkom Ćimić je izašao iz zacrtanog okvira ideološkog i marksističkog strukturiranja sadržaja društvene zbilje i otvorio se socijalnoj ontologiji u smislu punine fenomena što je već šezdesetih godina u zapadnoj sociologiji bilo na djelu.U ovoj knjizi posebno je hrabro Ćimićevo suočavanje sa srpskim vandalizmom koji se ogleda u genocidu i etničkom čišćenju, uništavanju kulturnih spomenika Bošnjaka i planskom silovanju Bošnjakinja. Misliti zločin silovanja nije nimalo lahko i to izaziva strašne resantimane u čovjeku, jer je tijelo silovane žene postalo „ceremonijalno ratiše“, mesto ponižavanja i dehumaniziranja bošnjačkog bića. U osnovi je velikosrpska barbarska i vandalska patologija osvete za „turski zulum“. (Kliker.info)