Sead Alić - Islam i mediji

Odluka da se na nekoj konferenciji razgovara o odnosu islama i medija kolikogod je dobrodošla i nužna, još je više unaprijed osuđena na „neuspjeh“. Riječ je naravno o nemogućnosti da se jednom konferencijom obuhvate svi aspekti slojevitog odnosa, koji je eksplodirao rušenjem newyorških „blizanaca“ 2001. i koji se kao problem osjeća ili nameće u gotovo svakom kutku zemaljske kugle.

To naravno ne znači da je problem tada otvoren, da je dobio pravo javnosti ili da je tek tada otkrivena neka dublja dimenzija islama koja je tim činom/rušenjem isplivala na površinu.

S mnogo prava i argumenata dalo bi se govoriti da su suvremeni masmediji svoje pravo lice počeli otkrivati s tim velikim „povijesnim“ zaokretom odnosa politike američke administracije prema islamskomu svijetu. I to naravno ima svoju pretpovijest. Međutim, činjenica je da su nakon rušenja „blizanaca“ islam i muslimani medijski općenito stigmatizirani i uglavnom prikazivani kao „glavni negativci“.

Cilj ove konferencije bio je promisliti uzroke i posljedice tako složenog odnosa politike, medija i islama. Bilo je potrebno upozoriti na medijske sustave zavođenja i manipuliranja. Slika o islamu putovala je takoreći brže od njega samoga. Stoga je bilo bitno propitkivati tu sliku, odnosno uputiti na diskurs koji bi omogućio realan i odgovoran govor o odnosu islama i medija.

Da masmediji igraju jednu od najvažnijih uloga u globalnim političkim igrama, odavno je svima postalo jasnom činjenicom. Globalne korporacije, globalna politika i globalni masmediji tvore snažnu jezgru novog Levijatana, koji može zgaziti sve pred sobom, kojemu nacionalne granice ne predstavljaju nikakvu prepreku i koji je spreman proizvoditi sjene i privid sve dok se u njegovo kazalište ne povjeruje. Mišljenje je dobilo više nego dostojnoga protivnika.

Naravno, svi predstavnici religije koji dopuste da ih zavede kazalište masmedijskih sjena ili ne razumiju temelje svoje religije ili pristaju oblikovati nešto novo što s religijom nema previše zajedničkog. Relativno je jednostavno pozvati se na Kur’an i tvrditi da se nešto radi u Allahovo ime. No ako većina muslimana cijeloga svijeta ne razmišlja, ne osjeća i ne vjeruje na takav način, onda to znači da može biti riječi samo o indoktriniranim osobama koje u nečije ime provode političke igre, koje (u pravilu) odgovaraju najvećim svjetskim igračima.

I doista, najveći dio muslimana cijeloga svijeta osudio je svako povezivanje islama s terorizmom. Muslimani cijeloga svijeta dali su dovoljno jasno do znanja da ideologija terorizma nema svoje uporište u Kur’anu. Nerijetko se njihov glas slabo čuo, jer su na ulaznim vratima medija koji bi trebali prenijeti njihovu poruku stajali upravo oni zaduženi stvarati sasvim suprotnu sliku. Ova je konferencija bila pokušaj da se čuju odmjereni tonovi odgovornog pristupa fenomenu odnosa medija i islama.

Međunarodna znanstveno-stručna konferencija Islam i mediji – Islam and media održala se od 23. do 25. IV. 2015. u Rektoratu Sveučilišta u Zagrebu i u Islamskom centru u Zagrebu, u organizaciji Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, Instituta Ibn Sina iz Sarajeva, Sveučilišta u Zagrebu i Medžlisa Islamske zajednice u Zagrebu. Na konferenciji je izlagalo 28 predavača različitih profila (znanstvenici, novinari, vjerski poglavari, aktivisti) iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Srbije, Irana, Alžira i Tunisa.

Iako je zamisao o objavljivanju zbornika bila prisutna od samoga početka, zbog različitih se razloga taj projekt odužio i tek je sad, četiri godine poslije, ugledao svjetlo dana. Nažalost, nisu svi predavači bili u mogućnosti predati tekst u pisanom obliku. Unatoč tomu, vjerujemo da dvanaest priloga okupljenih u ovom zborniku daju zaokružen pogled na teme i probleme dotaknute na skupu. Teme su uistinu bile raznolike i bogate. Bile su osobito poticajne za daljnje promišljanje ne samo odnosa masmedija prema islamu nego i kako se sam islam i muslimani snalaze pred izazovima medija te dokle zapravo seže primarna odgovornost medija u pružanju objektivne informacije u službi istine i zajedničkoga dobra, posebice u današnjem globaliziranom svijetu.

Pod tim vidom, osvrćemo se ovdje, u najkraćim crtama, na sadržaj objavljenih priloga.

– Brzina suvremenih medija, neinformiranost o kulturi, pa i vjeri Drugih te potreba medija da komercijaliziraju nesreću vodila je Stjepana Malovića prema prihvaćanju sintagme „sporo novinarstvo“. Uistinu, brzina presuđuje i daje alibi novinarskom poslu da ostane u hladnim rupama crnih kronika. To se posebno pokazuje na svojevrsnoj ljubavi medija i terorizma, na koju ukazuje Malović. Također, na primjeru nekih afričkih razmišljanja o medijima Malović pokazuje nužnost da se odavno usvojene vrijednosti europskih kodeksa novinarstva danas i ovdje, u Europi – poštuju.

– Ničije ruke na Bliskom istoku nisu čiste, poruka je Mirnesa Kovača, koji naglašava da su posebno nečiste ruke onih koji se pozivaju na vjeru i u ime vjere donose nesreću, kako samomu Bliskomu istoku tako i svijetu u cjelini. Tekst Tko će i kako zaustaviti ISIS? (Kako odgovoriti na brutalnu zloupotrebu islama na Istoku i rastuću islamofobiju na Zapadu?) donosi kratak pregled geostrateških igara koje predstavljaju podlogu na kojoj se razvijaju kasnije medijske igre.

– Lino Veljak u svojem članku upozorava na rast ksenofobije na Zapadu, naglašavajući među ostalim: „riječ je o mržnji čiji su adresati stranci (bilo da je riječ o imigrantima, bilo o državljanima neeuropskoga, odnosno nekršćanskoga podrijetla), a poseban predmet mržnje, istodobno udružene sa strahom i podcjenjivanjem, predstavljaju islam (i to ne ova ili ona vrsta islama, nego islam kao takav) i muslimani (i to muslimani kao takvi). Stoga se može govoriti o rastu islamofobije kao specifične vrste kulturnoga rasizma, a taj je rast najčešće kompatibilan s rastom i širenjem klasičnoga rasizma.“

– Vahid Parast Taš i Maryam Razaiyan Ramsheh u tekstu Duhovna diplomacija u svijetu islama skreću pozornost da gotovo četvrtina sveukupne svjetske populacije (a približno je toliko i muslimana na svijetu) treba razvijati snažnije oblike duhovne diplomacije te da bi to mogao biti jedan od snažnijih načina oblikovanja ispravne slike u svjetskoj javnosti o muslimanima u svijetu. Kad je pak riječ o islamskoj diplomaciji, autori drže da je u njezinim korijenima „okrenutost etici i najvišim ljudskim vrijednostima, odbacivanje svake represije i rasne ili nacionalne supremacije te usklađenost s principima razuma i izvorne ljudske prirode“.

– Fahira Fejzić-Čengić u svom članku pokušava odgovoriti na razloge koji su doveli do situacije da se četvrtina svjetske populacije danas osjeća „podstanarima svijeta“. Detektiranje započinje činjenicom da je geopolitika zauzela mjesto filozofije povijesti. Pragmatičnost Zapada nameće se kao dominantna paradigma svijeta tehnološkoga napretka (koji postaje sve agresivniji) i svojevrsne homeostaze islama (dakle zaustavljanja u okvirima koji bi društvenomu organizmu mogli pružiti opstojnost bez nepotrebnih ekstrema). Medijima se prema islamu nažalost odašiljaju poruke, pa i zahtjevi da se iz relativno samodostatnog organizma usmjerenoga na ono unutarnje okrene prema izvanjskom, tehnološkom, u osnovi površnom.

– Pozivajući se ponajviše na Saida i Chomskoga, ali i niz drugih autora, Nenad Vertovšek detektira stereotipe zapadnih medija u pristupu islamu, pa i svemu onom što nije zapadno. U tom kontekstu autor nizom primjera pokazuje načine na koje mediji stvaraju iskrivljenu sliku o fenomenu koje bi trebali objasniti. Na djelu je umjesto objašnjenja samo „stvaranje pristanka“ za ono što će slijediti nakon medijske obrade vlastitoga građanstva.