Hannah Arendt - Eichmann u Jeruzalemu

Za političku i društvenu znanost važno je da je bit totalitarnih poredaka, možda i narav svake birokracije, da ljude u administrativnom aparatu pretvara u izvršitelje i puke kotačiće te da ih time dehumanizira. Moglo bi se naširoko i plodonosno raspravljati o vladavini Nikoga, jer politički oblik poznat kao birokracija to uistinu jest. No, mora nam biti jasno da se u izvršenju pravde ti čimbenici mogu smatrati samo izvanjskim okolnostima - onako kako se u slučaju krađe uzima u obzir ekonomsko stanje lopova, ali se krađa time ne opravdava, a još manje ostavlja nekažnjenom. Hannah Arendt (1906–1975), pokazat će se, bila je možda ključni javni intelektualac dvadesetog stoljeća. Po dolasku nacista na vlast 1933. napustila je Njemačku, da bi se u emigraciji u SAD-u kao sveučilišna profesorica bavila proučavanjem totalitarizma, antisemitizma, imperijalizma i drugim političko–filozofskim problemima društva. Izvještaj o banalnosti zla (Eichmann u Jeruzalemu) novinski je izvještaj sa suđenja Adolfu Eichmannu, napisan za mjesečnik The New Yorker: prodoran je to, provokativan i kompleksan portret mentalnog sklopa jednog zločinca, koji mu ne oduzima ništa od njegove ljudske prirode. Adolf Eichmann u njezinu je prikazu Apsolutni Birokrat, čovjek koji nije imao ništa osobno protiv Židova, ali je, frustriran i ambiciozan, htio savršeno odraditi povjeren mu posao, naime slanje milijuna u smrt. Eichmann je čovjek koji je sposoban izražavati se jedino u klišejima, čovjek koji nikad nije donosio odluke, a nečistu savjest imao bi samo da nije revno i pomnjivo izvršavao zapovijed o Konačnom rješenju.