Josip Pavičić - Ako smo šutjeli, što je ovo?

Ovo nije nastavak dnevničke knjige Ponedjeljak ujutro, koja je sa zapisima iz 2005., 2006. i 2007. objavljena 2008., nego neka vrsta njezina davnog prethodnika, sa zapisima iz sedamdesetih godina, kada je Pavičić kao profesionalni novinar (književni i kazališni kritičar) počeo pisati dnevnik.

Polemički naslov knjige, Ako smo šutjeli, što je ovo?, ujedno je i njezin najsažetiji opis, jer u njoj se govori o tome kako se i o čemu govorilo u vrijeme koje se često obilježava kao vrijeme hrvatske šutnje. Bilo je onih koji su (iz protesta ili zbog začepljenih usta) zaista šutjeli, no i onih koji nisu: prvo, zato što nisu htjeli, a, drugo, zato što nisu mogli šutjeti, jer im je pisanje (govorenje) bilo jedino zanimanje od kojeg su živjeli. Potonjima je pripadao i Pavičić. Što nije mogao publicirati, zapisao je u dnevnik, a što je zapisao, sad publicira: i kao intimni raport i kao pokušaj izoštravanja slike vremena nakon kraha Hrvatskog proljeća.

Dnevnikom prolazi šarolika regimenta medijskih poslenika, pretežno iz Vjesnikova nebodera, a opisuju se i susreti s drugim zanimljivim ličnostima hrvatske kulture toga doba, npr. s Gustavom Krklecom, Miljenkom Stančićem, Miroslavom Krležom, Matom Lovrakom, Mirkom Božićem, Jurom Kaštelanom, Danijelom Dragojevićem, Verom Horvat-Pintarić, Tomislavom Ladanom, Igorom Mandićem, Goranom Babićem, poluzabranjenim Vojmilom Rabadanom...