Tomislav Badovinac - Zagreb i Hrvatska u Titovo doba

Na početku posljednjeg desetljeća 20. stoljeća dogodile su se prijelomne svjetskopovijesne promjene u kojima se slomio poredak europskih socijalističkih zemalja. U kontekstu tih promjena, u nasilju i krvi nestala je i socijalistička Jugoslavija - dotad po mnogo čemu najuspješnija socijalistička zemlja, koja je, s Titom na čelu, ukazivala na mogućnost "trećeg puta".
Hrvatska se osamostalila u nametnutom ratu, te je međunarodno priznata na temelju antifašističke pobjede i državnopravnih tekovina na-rodnooslobodilačke borbe, tj. AVNOJ-a i ZAVNOH-a i jugoslavenskog Ustava iz 1974. godine. Velik dio hrvatskog materijalnog i duhovnog bogatstva stvoren je upravo u tom, gotovo polustoljetnom socijalističkom razdoblju, razvojem modernog društva i nacije. Pa ipak, novi poredak u samostalnoj Hrvatskoj grubo je kidao, pa i dalje kida, veze s tom našom nedavnom prošlošću. Unatoč ustavnoj preambuli, u kojoj je ZAVNOH označen kao jedna od osnova samostalne Hrvatske, na svim se poljima, ekonomskom, socijalnom, političkom, a nadasve i na svjetonazorskom, zaboravlja, negira i falsificira razdoblje od 1941. do 1990. godine.
Taj nametnuti zaborav povijesti očituje se u školskim udžbenicima i obrazovnom sustavu, u istraživanjima i "istraživanjima" zločina rata i poraća pod paskom Sabora, u brojnim dimenzijama javnog diskursa, od politike do Crkve u Hrvata. Dotadašnja obimna povijesna literatura postala je većim dijelom dostupna tek stručnjacima. Iako je dio te literature bio nedovoljno objektivan, a ponekad i apologetski, današnja prevredno-vanja povijesti često su otvoreno revizionistička, filofašistička odnosno filoustaška. Postalo je općeprihvatljivo zlonamjerno izjednačavanje fašizma i komunizma.