Igor Žic - RIJEČKI ORAO, VENECIJANSKI LAV I RIMSKA VUČICA

Rijeka mi kao djetetu nikako nije bila draga. Pamtim je kao ružan, sivi, valjda nekada impozantni grad, a u to vrijeme pun ratom oštećenih kuća, izmiješanog stanovništva s mnogo novih došljaka. Rijeka nam je, nakon više-satne vožnje od Zagreba vlakom, bila samo čekaonica za put nekamo dalje. Bilo autobusom do Mošćeničke drage, gdje me je otac konačno naučio čitati i pisati i gdje smo, kako se još živo sjećam, kod neke stare Talijanke jeli marinadu od skuša, najbolju koju sam ikada okusio. Ili smo strpljivo čekali otplovljavanje parobroda za Rab, da bi jednog davnog ljeta dva tjedna, skupa s jednom našom dragom rođakinjom boravili u Barbatu. To mukotrpno i beskonačno čekanje po nepodnošljivoj vrućini kolovoza između dolaska vlaka i odlaska broda ponavljalo se kasnijih godina i u Splitu, samo tamo je bila Dioklecijanova palača, koja me je toliko zaokupljala da nisam ni mislio na duge sate koje je još trebalo na neki način ispuniti nakon doručka u Bellevue-u. U ono vrijeme se još čovjek nije trebao bojati zalaziti u Palaču kao danas, kad se i za dana može sresti neke čudne spodobe prijetećeg izraza turobnog lica kako tumaraju nesuvislim grafitima i izmetom zagađenim prostorima nekadašnjih carskih apartmana. Tek kao studentu mi se Rijeka malo po malo počela sviđati. I tih godina smo u Rijeci čekali na brod kako bismo se tijekom jeseni dočepali Cresa i Lošinja i pod budnim okom dobroga Vladimira Mirosavljevića započeli ili nastavili arheološka iskopavanja u Jamini Sredi na Cresu ili Veloj groti na Lošinju.