Oto Luthar - Majstori i muze

Za samorefleksiju u povijesti ne možemo reći da je posve nova i njoj strana pojava. Štoviše, čini nam se da u tom pogledu povijest čak prednjači pred drugim društvenim znanostima. U sociologiji i političkoj znanosti, na primjer, o raspoznatljivoj samorefleksiji možemo govoriti tek zadnjih dvadesetak godina - pri tome mislimo na pojavu sociologije sociologije i političke znanosti političke znanosti... Povjesničari su se uglavnom iz razloga koji su u uskoj vezi sa statusom te znanosti stoljećima prepirali oko toga je li, i ako jest, u kojoj je mjeri povijest historiografska znanost ili pak poetska, čak umjetnička konstrukcija. Oto Luthar nas sigurnom rukom vodi kroz te rasprave te nas dovodi do njihovih dalekosežnih posljedica koje se tiču daljnjeg razvoja te znanosti i njene današnje profiliranosti.(...)

Pred nama je studija koja nije napisana sa strogo "pedagoškom" a još manje teorijski nametljivom namjerom. Drugim riječima, (domaći) povjesničari i drugi znanstvenici društvenih znanosti koje bi ta tema trebala zanimati ne trebaju ovo djelo uzimati u ruke sa strahom da će najprije sebe ugledati u ogledalu. Za to uvijek ima vremena i kasnije. Prije toga će im se ponuditi mogućnost samorefleksije u međunarodnom društvu najdorečenijih historiografa, pri čemu ne izostaje ni kritička ocjena doprinosa i ograničenja domaće historiografije.