Roko Ivanda - Logor Molat : prešućeni simbol stradanja hrvatskog naroda

Ako je temeljno svojstvo intelektualca dvojiti o svemu, propitivati sve baštinjene predodžbe i ne klimati s klimavcima, onda Hrvatska ostaje bez inteligencije, postajući tako ne samo otpadištem za prljavu industriju i tržištem za jeftinu i zastarjelu robu zapadnjačkih trgovačkih magnata, nego i duhovnom kolonijom koja se sprema izgubiti posljednje ostatke svoga identiteta. Jer, hrvatski se umjetnici i filozofi, povjesnici i sociolozi bez otpora prepuštaju mainstreamu ideologije potrošačkog totalitarizma, gubeći tako ono što ih čini intelektualcima. Ne braneći ni vlastitu čast, oni, razumljivo, ne ustaju ni u obranu nacionalnog identiteta, držeći ga zastarjelim prirepkom, kojega u interesu novoga svjetskog poredka valja amputirati, odstraniti kao slijepo crijevo povijesti. Pritom kao da ne žele vidjeti, da time što nam svojom šutnjom i svojim primjerom propovijedaju kako bogatstvo nije u različitosti, nego u uniformnosti, i sami postaju brojevi, kreature bez značenja i smisla.

Apoteoza zločina, a ne žrtve

Izmjena imena zagrebačkoga Trga hrvatskih velikana u Trg žrtava fašizma simboličan je čin, koji nema ama baš nikakve veze s nedužnim žrtvama koje su od 1919., a pogotovo od 1922. do 1945. pale na poganskom oltaru zločinačke fašističke i nacionalsocijalističke ideologije. Odluka zagrebačkih državnih i gradskih vlasti herostratski je i kukakvički čin besprizornih skorojevića koji za šaku zobi za tuđi račun obavljaju prljave poslove. Svima njima se, doduše, u naravne predke i duhovne prednike ne mogu ubrojiti kvislinzi i herostrati, koji su 1945. na tome istom trgu srušili minarete i okrutno smaknuli Ismeta ef. Muftića, člana prvoga Hrvatskog državnog vodstva (1941.), pokazujući tako čemu se mogu nadati hrvatski muslimani. Nisu svima njima ideološki očevi oni mržnjom zaslijepljeni bjesomučnici, koji su nekoliko stotina metara zapadnije obeščastili središnji gradski trg skidajući spomenik banu Mačiću. Ali, i oni 1945. i ovi 2000. šalju jednu te istu poruku. A tu poruku i 1945. i 2000. kao apoteozu svomu djelu doživljavaju Rade Bulat, Jure Bilić, Stipe Šuvar i njima slični slobodoljubivi, napredni, pače europski orijentirani građani, koji su, zbijeni uz avangardu radničke klase i svoj Centralni komitet, s gnušanjem odbijali i, evo, odbili rovarenja reakcionarnih snaga.