Gradimir Radivojević - JADRANSKE PRIČE

Jeste li ikada čuli za pomorskog kapetana Josipa Prosena iz Bakra? A za Rikarda Vellu, povratnika iz daleke Južne Afrike, ili za Ivana Bilića, ribara s otoka Paga? Za svjetioničarku Mariju Nikolić koja je izrodila brojnu djecu na sjevernojadranskim otocima, bez ičije pomoći? Gotovo je sigurno da prvi put čujete i za Jessea Ropera Mohorovi(či)ća. Iza tog imena "krije" se potomak Josipa Mohorovičića iz Rukavca čiji je sin, Jesse, rođen za vrijeme Drugog svjetskog rata u čamcu za spašavanje, dobio ime po razaraču koji je spasio brodolomce, a on postao simbolom cijele Amerike. Ne znate zasigurno ni tko je, zapravo, "izumio" pr(a)vu Bakarsku vodicu, niti zašto je Aristoteles Onassis želio hrvatske pomorce na svojoj jahti. Malo je poznato i zašto je kapetan duge plovidbe Ljubo Dorčić bio "optužen" da je 1943. "pobjegao" brodom Makarska u Bari, a jednako je tako nevjerojatno da je Riječanin Boris Paškvan proveo u Bijeloj kući punih 36 godina u društvu sedam predsjednika SAD...
Niste mogli čuti za njih, a ni za sve druge koji su akteri ovih (jadranskih) priča. Nisam ni ja, sve dok mnoge od njih nisam posve slučajno upoznao. Ili sam zadržao sjećanja na njih iz obično šturih medijskih prikaza nekih od dijelova njihova života. A takvih je uz jadranske obale bilo na stotine. Tisuće. Pa su zaboravljeni. Istisnuti iz sjećanja već od sljedećih generacija svojih potomaka. A sve što nije zapisano i(li) pokazano, kao da ne postoji. Ni ljudi iz ovih priča ne bi "postojali" dulje od svog ovozemaljskog postojanja ako se ne ispriča bar dio njihova života.
Oni, ma što da su (u)činili, zavređuju da ih se ne zaboravi. Subjektivna ocjena?
Slažem se. No, pročitajte ove priče o njima, pa ćete znati imam li pravo ili ne.