Višnja Starešina - Haaška formula

Počelo je kao borba protiv vjetrenjača. Pioniri međunarodne pravde djelovali su na rubu diverzije protiv međunarodnog establišmenta i protiv političke hipokrizije, gotovo u ilegali. "Ti su starčići drsko smioni", primijetio je pomalo s diplomatskih visina, ali i s nedvojbenim simpatijama, jedan zapadnoeuropski ambasador akreditiran pri UN-u u Ženevi. Opaska je izrečena u užem novinarskom društvu nakon brifinga s prvim tužiteljem i prvim predsjednikom Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, negdje potkraj 1994. godine. "Drsko smioni starčići" bili su, dakako, glavni tužitelj Richard Goldstone i predsjednik suda Antonio Cassese. Zasigurno se baš ne bi razveselili da ih itko, makar i sa simpatijom, naziva starčičima. Ne bi se tome veselio ni teatralni Goldstone, koji je stekao ugled i karizmu kao borac protiv aparthejda u Južnoj Africi, plijenio retorikom dostojnom glumca šekspirijanskog teatra i uredno prikrivao sjedine. Još bi se manje veselio živahni Cassese, renesansno svestrani profesor međunarodnog humanitarnog prava iz Firenze, jedan od glavnih pobornika osnivanja Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije, koji je i nekoliko godina kasnije u Haagu demonstrirao mladenačku vitalnost na sheveninskim plažama, prkoseći nizozemskom vjetru i kiši