Vjera Lopac - Do kaosa i natrag

Što je zajedničko gibanju planeta, otkucajima srca i najezdi skakavaca? Odgovor je kaos. Prije četrdesetak godina ta se riječ, koja znači metež, nered i nepredvidljivost, iskrala iz klasične mitologije, prometnih izvješća i psihologije mnoštva, da bi započela samostalan život kao novi znanstveni pogled na svijet. Iz ovog sažetog prikaza Vjere Lopac, Do kaosa i natrag – putovanje u nepredvidljivost, saznajemo kako je, krajem devetnaestog stoljeća, nastala teorija kaosa nakon što je Henri Poincaré pokušao odgovoriti na pitanje je li Sunčev sustav stabilan. Potom je, gotovo zaboravljena, teorija nastavila život u obliku matematičkih apstrakcija, da bi šezdesetih godina prošlog stoljeća odjednom uskrsnula u svim granama ljudskog iskustva i spoznaje. Teorija kaosa otkriva nam da su u pojavnom svijetu pravilna i ponovljiva događanja tek iznimka, i da se ishod zbivanja ne može sa sigurnošću predvidjeti, čak ni ako su zakoni zbivanja poznati. Zapanjuje, međutim, red i začudna pravilnost nepredvidljivosti. Nadvlada li zor analitičku apstrakciju, zakoni kaosa dovode nas do nove geometrije i do najljepših slika koje možemo zamisliti – fraktala. Ponešto doznajemo i o kaosu u sasvim jednostavnim sustavima (poput kuglice u biljaru ili u gravitacijskom polju), o kaosu u meteorološkim, medicinskim i biološkim podacima, te o tome postoji li kaos u atomskom svijetu. I na kraju, kad se sebično upitamo: Što je kaos nama, i što smo mi kaosu?, teorija kaosa uvjerit će nas da se zakoni prirode – potkrijepljeni matematičkom neumitnošću – tiču svih nas.