Mirko Jozić - Đuro Seder : borba s anđelom = wrestling with the angel

Neće biti prvi put da nas postmoderna poučava obratu: ne nalazite se na početku, nego počinjete s krajem. Tako je Đuro Seder odlučio započeti svoje slikarstvo njegovim krajem. On je naime, po vlastitim riječima, doživio »nedostatnost vidljive predmetnosti da podnese sebe u slici, svoje predstavljanje«. Ikonoklazam bi prema tome odjednom bio zasnovan u samim predstavljivim stvarima, nemogućnost bi bila težnja same slike da prikaže Ništa. Tu graničnu situaciju slikarstva, kao pitanje o njegovoj mogućnosti uopće, Vaništa je doslovce predočio vodoravnom crtom na sredini platna, Knifer ju je izlomio u meandar, Seder je ponudio samo bijelu i crnu boju, odnosno svjetlo i mrak. Ono što se tad još moglo nazvati slikom zahtijevalo je dakle svoje konstruktivno poništenje. Zasluga je spomenutih slikara bila da su svoj pravorijek o slici ponudili kao pitanje o smislenosti svijeta. Nevolja je bila samo u tome što je svijet nastavio postojati, utoliko gore po sliku. Monografija Mirka Jozića Đuro Seder, borba s anđelom posvećena je obratu iz negativnog odnosa prema referentnom svijetu u pozitivni, od zanijekane slike u rekonstruiranu sliku. Potkraj šezdesetih godina slikarstvo na prekretnici slikarski eksplicitno postavlja autoreferencijalno pitanje o slikaru samu, sjetimo se samo Tartaglie i Ivančića, pa tomu u prilog govori i Sederova slika Slikar (1980). Štoviše, reći će Jozić, »cijelo Sederovo djelo izlaže problem Slikara«. Moglo bi se reći da je tadašnje Sederovo slikarstvo nove slike na tragu spomenutoga djela bilo posvećeno uvježbavanju vlastitog rukopisa, a ta nova slika, kaže slikar, »uzima ‘figurativni motiv’ kao poetski pretekst slikanja«. Kada bi se reklo, kako to čini Mirko Jozić, da Seder nalazi lik Krista, kao odgovor na problem slikarstva, time bi bio učinjen prvi korak u obrazloženju tematskog obrata njegova slikarstva. Krist je za slikara jednostavno jedan od smjesta prepoznatljivih motiva, kojima gotovo da nije potrebno verbalno tumačenje. Jezikom semiotike, prepoznatljivost bi se mogla protumačiti s pomoću Pierceova izraza ikona — koji se samo verbalno poziva na izraz ikone u religioznoj umjetnosti: »Ja definiram Ikonu kao znak koji je određen dinamičkim predmetom zbog njegove unutarnje naravi«. Drugim riječima, veza sličnosti između slike i slikanog smatra se unutarnjom po sudjelovanju (prepoznavanju) slike u biti (ideji) slikanog. Prepoznavanje, prepoznatljivost pojave stvoreni su dugogodišnjom tradicijom i praksom, pogodnih da ovjerove slikarski motiv smjesta prisutnim kontekstom, u našem slučaju Isusom Kristom kao središnjim likom evanđeoske povijesti.

Paradoks je Sederova slikarstva da ono zakoračuje novoj slici kad slikar počinje slikati krajolike koji su »imaginarni i samo asocijativno povezani s neposredno danom zbiljom, vanjskog svijeta«, ali da stječe tlo pod nogama tek kada se njegovi motivi počinju čitati unutar jedne nadređene rešetke pojmova i ikoničkih formi. Za to slikarstvo iz osamdesetih godina karakteristični su naslovi Pejzaž s ljudima, 1984; Stablo i oblaci, 1991; Glava u profilu, 1981; Čovjek i njegova sjena, 1988; Unutarnji razgovor, 1991. Likovi su, kako kaže Jozić, izvanvremenski, a u kontekstu novijega hrvatskog slikarstva takva izvanvremenost asocira na biblijsko ozračje posljednjih lapidarnih krajolika Oskara Hermana. S druge strane, autor naglašava Sederovu vezu sa simbolizmom, u prikazu pojavnosti koja upućuje na ono iza pojavnog.