Jerko Denegri ... et al. - Tomislav Gotovac

... ma koliko se sve ono što Gotovac radi u prvi mah nekomu moglo učiniti tek kao golema hrpa većih ili manjih slučajno zatečenih krhotina, u njega je zapravo posrijedi vrlo koherentna, čak i strogo sustavna, autorska strategija, što obavezno zahtijeva da kao takva bude promatrana i promišljena u koordinatama nekih velikih i već definitivno povijesno utemeljenih duhovnih i umjetničkih koncepata u kulturi dvadesetoga stoljeća.
Doći će, naime, do kobnih nesporazuma između Gotovčevog djela i okoline.
Naime, ta okolina često nema dovoljno znanja ni razumijevanja za to da njegovo djelo valja vidjeti u svjetlu tradicija čije pojedine etape čine poglavlja povijesnih avangardi (napose dadaizma i nadrealzima), kao i brojna poglavlja iz povijesti filma (nijemog i zvučnog, igranog i eksperimentalnog), a u novije doba, neposredno prije prije ili poslije Gotovčevog djelovanja, u znaku fenomena poput enformela, novog realizma, neodade, hepeninga, Fluxusa, dematerijalizacije umjetničkog objekta, govora umjetnika u prvom licu, preformansa, umjetnosti ponašanja, tjelesne umjetnosti, akcionizma, umjetnosti u izvangalerijskim (urbanim i prirodnim) prostorima, umjetnosti statičnih i pokretnih tehničkih slika (fotografija, film, video), umjetnosti u (bojsovski shvaćenom) proširenom polju, odnosa umjetnost –politika i pitanja politizacije umjetnosti, poistovjećivanja umjetnosti i života, umjetnosti kao ekstenzije egzistencije umjetnika, prijenosa problemskog težišta s općenitoga pojma umjetnost na singularni i personalni slučaj umjetnik, možda najkraće rečeno u svjetlu umjetnosti pojedinačnih mitologija, pod kojim se pojmom razumijeva apsolutna neponovljivost i neuklopljivost umjetnikove osobe...

...Gotovčev ukupni opus, sve što je uopće u umjetnosti (i u životu) učinio, nerazdvojiva je cjelina, koju je samo izvanjskim, tehničkim razlozima moguće pratiti (nipošto strogo dijeliti) po zasebnim područjima što ih čine medij filma i prakse proizašle iz disiplina i tekovina likovnih umjetnosti. (...) Otuda izjava Sve je to movie, dana u jednoj prigodi, naizgled zgodna trenutna dosjetka, zapravo je presudna deviza cjelokupne Gotovčeve, ne jedino umjetničke, nego i životne filozofije... 

Gotovac je zaista neuobičajeno dosljedni stvaralac: djela mu pokazuju rijetku jasnoću pristupa i čvrstoću usmjerenja.
Prvi film (Smrt, 1962. – interpretativne snimke nisa fotografija, snimljene ton-negativom uz dojmljivu glazbu) pokazao je temeljnu Gotovčevu težnju: da svoju promatračku osjetljivost probudi i u gledatelja, da mu omogući sudjelovanje u njoj.
Već drugi film Prije podne jednog fauna (1963.), dao je jasan (intuitivan, ali sebesvjestan) program kako da se filmski razvija ta osjetljivost.
Dalje stvaralaštvo Gotovca temeljito i dosljedno razrađuje taj 'program', obogaćuje ga iskušava...