Hrvoje Ivanković - Joško Juvančić + DVD

Majka je cijeli život skupljala izreske iz novina o svom sinu, a prijatelji i učenici, suradnici, skupili su to i ukoričili u knjigu koja sprečava kolektivnu demenciju i zabrinjavajući gubitak dugotrajnog pamćenja i suradnje među naraštajima. Posrijedi je monografija Joško Juvančić Jupa što su je o tom našem velikom redatelju objavile Dubrovačke ljetne igre lanjskog srpnja, a među korice ih je složio urednik Hrvoje Ivanković, a grafički izuzetno pomno oblikovao Luka Gusić. Ravnatelj Igara Ivica Prlender u uvodu se u ime nakladnika obraća Jupi. „Je, a kaj je to Jupa?“ majica je koju su u Dubrovniku otisnuli redatelju poslije jednog neobičnog odgovora iz ureda Igara. Umetak u 382 stranice ove knjige je dokumentarni film o Juvančiću, koji je režirao njegov sin Hrvoje. Slikom, prvo crno-bijelom, pa potom i onom u boji, prati se djelovanje i sazrijevanje umjetnika, ali i njegovih kazališnih potomaka. Novi broj časopisa Kazalište svjedoči i o posve neobičnoj promociji te monografije u Kazalištu Marina Držića kada su, na iznenađenje Juvančića, iz publike krenuli glumci svih naraštaja kazivati ulomke iz predstava koje je režirao, sve do Tonka Lonze... Poglavlje Kazališni svijet Joška Juvančića ujedno je i svjedočenje o kazališnim počecima tog redatelja. Osvjedočeni i zaprisegnuti Gavellin đak, zacijelo i redateljski živi odvjetak, Juvančić je 15. travnja 1962. izišao na pozornicu kako bi publiku obavijestio da je umro Gavella, a održava njegovo djelo na životu do danas. Gavella je ključan za njegov umjetnički razvoj, Juvančić je čvrsto uporište pronašao u tom redatelju i profesoru, u svom Gradu i u hrvatskoj dramskoj i književnoj baštini. 

Glad i oskudica nakon Drugoga svjetskog rata, majka učiteljica koja je zbog slabovidnosti rano otišla u mirovinu, povratak na Pile, radio-amaterizam, odluka da upiše elektrotehniku i naposljetku zatravljenost kazalištem, statiranje na Igrama, asistentura na Akademiji i na Igrama Gavelli i Spaiću u programu Gundulićeve Dubravke... I konačno, prva samostalna režija, ujedno diplomska i dubrovačka: Dubrovački skerac Feđe Šehovića. Riječ je o „gotovo nekoj vrsti nenapisanog manifesta, kroz koji će, kako se kasnije pokazalo, odrediti fundament svojih kazališnih interesa. Juvančić je, stoga, na neki način i sam sudjelovao u nastajanju komada, potičući Šehovića na pisanje kazališnog djela koje bi o suvremenom Dubrovniku govorilo jezikom renesansne komedije intrige“, piše urednik Hrvoje Ivanković. Slijede dva velika uspjeha: Mandragola i Jazavac pred sudom, prodor na institucionalna zagrebačke pozornice (Hinkemann Ernsta Tollera u Zagrebačkom dramskom kazalištu), osnutak Teatra &TD (Daktilografi) i prva predstava za djecu Pinocchijo u Zagrebačkom pionirskom kazalištu, tj. Zagrebačkom kazalištu mladih pod ravnanjem Nikole Vončine. „Nesuđeni elektroinženjer iz Pila postao je jednom od najvećih mladih zvijezda hrvatskog kazališta“ u samo pet godina, piše Ivanković na osnovi svjedočenja suvremenika...Izmjenjuju se obiteljske fotografije i odabrane fotografije iz predstava, tako da se tekstom i slikom povezuje obiteljski i poslovni život koji je u slučaju Joška Juvančića jedno. On živi kazalište, kazalište živi u njemu. On uči od kazališta, uči kazalište i uči preko kazališta... Moglo bi se reći da je u najboljem mogućem smislu naslijedio zanimanje i poziv svoje majke, učiteljice. Jednako se dobro snalazi u velikim ambijentalnim prostorima Dubrovačkih ljetnih igara, na velikoj sceni HNK, Zagrebačkog dramskog kazališta, na pozornici Kazališta Kerempuh (nekoć Jazavca), kao i na sceni Teatra &TD gdje je s Ivicom Vidovićem i Radom Šerbedžijom 1971. napravio jednu od najzapamćenijih predstava &TD-a Rosencrantz and Guildenstern su mrtvi Toma Stopparda...

Juvančićev Skup s Perom Kvrgićem iz 2008. godine u HNK Split povezao je lutkarske vještine koje je usvojio protekla dva desetljeća s raznolikim izvedbenim tehnikama iz kojih je pozorno izabirao uvijek se vraćajući snažnom dramskom piscu i darovitom glumcu. Ljeti u Dubrovniku, preko godine u Zagrebu ili radeći na pozornicama drugih gradova, Joško Juvančić oblikovao je ne samo svoj redateljski rad, nego i živote desetaka suradnika koje je odgojio i s kojima je gradio kulturnu i kazališnu živost u nas više od šezdeset godina. „Od početka života tvrđava Lovrjenac bila mu je za leđima, a vrata grada pravo ispred nosa. Taj njegov pilarski pedigre pomogao mu je da uspješno proburdiža ovo ljeto“, piše Ivanković. Dokumentarni film Hrvoja Juvančića Joško Juvančić na Igrama, u produkciji HRT-a, Libertasa i Dubrovačkih ljetnih igara vrlo je dragocjen dio ove monografije koja nije iznevjerila riječ u korist slike, nego se skladno slila u jednu maticu svjedočenja o vremenima i o čovjeku koji je ta vremena premostio i prebrodio uzdignuta čela. Jupa jest (ne)tko, a ne (neš)to! I to sada imamo crno na bijelo!