Nadežda Čačinović - Zašto čitati filozofe - u pedeset kratkih poglavlja

Knjiga "Zašto čitati filozofe : u pedeset kratkih poglavlja", kako kaže filozofkinja Nadežda Čačinovič u uvodu, nije sažeta povijest filozofije. Naslov valja shvatiti doslovno. U knjizi se, dakle, od autora do autora u više-manje kronologijskom nizu (od Platona i Aristotela, preko Marka Aurelija, Augustina, Tome Akvinskoga, potom Kanta, Schellinga, Hegela i Marxa, sve do Simone de Beauvoir, Foucaulta, Habermasa, Derride, Rortyja i mnogih drugih) nabrajaju razlozi zašto bi se neko njihovo djelo čitalo, a da za to ne postoji izvanjska prinuda pa čak ni prinuda pokazivanja obrazovanosti mimo školskih i sveučilišnih provjera. 

Knjiga će možda nekome omogućiti da govori o djelima koja nije pročitao ili pročitala. No možda je već želja da se o nekoj knjizi govori prvi korak do toga da se ona doista i čita.

Postoji paradoks: da bi se klasici još uvijek čitali, treba nadići vrstu mišljenja koja ih proglašava klasicima. Mora ih se čitati bez strahopoštovanja. Zato provjerite što znate o Platonovoj "Državi", Augustinovim "Ispovijestima", Pascalovim "Mislima", Kantovoj "Kritici čistoga uma", Nietzscheovu "Zaratustri", Jaspersovoj "Filozofiji", "Drugom spolu" Simone de Beauvoir ili Foucaultovu djelu "Riječi i stvari". 

"Ovo nije popis najvažnijih knjiga čovječanstva. Biblija i Ilijada nisu filozofske knjige, to za nas nisu ni Newtonova djela, čak da ih možemo čitati,  Darwina također ne možemo prisvojiti za filozofiju, Freud je pisao kada su discipline već odavno razdvojene… Mnogo je knjiga koje valja čitati, ali ovdje se izlažu razlozi za čitanje filozofijskih knjiga. U uvjerenju da one nisu pisane samo za privilegiranog čitatelja: drugog filozofa.

Bit će riječi o knjigama, a ne o informacijama. Sažete formulacije značajnih uvida pojavljuju se u obliku poticaja za čitanje. Tu i tamo, rekla bih - u težim slučajevima, navodim i preporuke za čitanje koje daje netko drugi, ali nikada u smislu neupitnog autoriteta.

Prije svega, čitanje filozofije poseban je način čitanja. Nije onaj kada čitamo priče bilo koje vrste u skladu s dubokom potrebom da i svoj život osmislimo kao priču. Filozofske knjige nisu knjige uputa i samopomoći ni knjige znanja. One navode na mišljenje kao razgovor sa samom sobom. To je barem jednako duboko ukorijenjena potreba kao i ona za naracijom. 

Lijepa književnost je područje gdje vlada princip ''kao da'', naše prihvaćanje nečeg  što nam se nudi kao moguće. Vjerska učenja traže bezuvjetno prihvaćanje. U filozofskim se knjigama mogu naći tragovi jednoga i drugoga, ali prije svega  pozivaju na mišljenje. Ta svima poznata djelatnost mišljenja mimo neke pragmatične zadaće malo se prepoznaje i malo njeguje, zapravo, mogli bismo reći da je mnogi nastoje potisnuti, zagubiti. 

Možda doista ne vrijedi živjeti život o kojemu ne mislimo, koji ne propitujemo, ali ipak je jedno od najviše proširenih općih mjesta navodna sreća koju zahvaljujemo neznanju i gluposti".