Ruediger Safranski - Koliko istine čovjek treba? : o onome što se može misliti i živjeti

U poznatoj kineskoj bajci slikar nestaje u svojoj slici. Utopija istine jest slaganje sa sobom i sa svijetom. Radi te utopije Rousseau, Kleist i Nietzsche krenuli su u pustolovnu ekspediciju u potrazi za istinom: tri istine vlastitoga ja suprostavljenog ostatku svijeta; triput potraga za istinom vodi u slike koje smo sami stvorili i u spremnost za nasilje nad stvarnošću koja se suprotstavlja tim slikama.

Druga velika potraga za istinom jest metafizika kao pokušaj da u “naopakom” svijetu pronađemo istinski svijet. Na dojmljiv način to počinje sa Sokratom i Augustinom a završava u strahotama totalitarnog doba i fundamentalizma. 

Preostaje li nam samo da živimo umijeće življenja bez izvjesnosti ispravnog života i bez zajamčene istine? Čini se da je tako. U posljednjem poglavlju ove knjige na Kafkinom se primjeru govori o umijeću ostajanja u stranom svijetu.

"Čovjek kao socijalizirano biće dospio je u stanje neistine. Sve je započelo tako da su se u stremljenju za posjedom i vlasništvom ljudi počeli razdvajati. Posjednički odnosi za sobom povlače konkurenciju, moć i hijerarhije, univerzalne zavade, međusobno nepovjerenje, igru prerušavanja i obmana. Ukratko, cijelu kulturu, kakvu upravo vidi pred sobom. No bez Istočnoga grijeha spoznaje ne bi ni došlo do stemljenja za posjedom. Spoznaja stvara distance: drugi ljudi i priroda svode se na puko sredstvo vlastitoga samopotvrđivanja. 

“Čovjek koji razmišlja izopačena je životinja”, kaže Rousseau i iz toga izvlači zaključak: istočni grijeh zavađene svijesti, koja određuje cijelu našu “otuđenu” kulturu, može se dokinuti jedino novom, pomirljivom svijesti. Mišljenjem se moramo osloboditi lažnoga života i otkriti u sebi neizopačenu životinju. To Rousseau misli kad govori o “povratku prirodi”.

Taj poziv na “povratak prirodi” ne bi odjekivao do danas kad bi nas Rousseau slao na duga putovanja u tamnu prošlost, daleke i egzotične zemlje ili nesagledivu budućnost. Ne, Rousseau nas šalje na naizgled najkraći od svih putova: Idite k sebi samima, poziva nas, ondje ćete pronaći sve. Rousseau nam ne želi natovariti nova znanja i učenost, naprotiv, potiče nas da odbacimo taj teret. 

Nećemo spoznati istinu ako prethodno nismo naučili zaboravljati. Mi smo umjetnici sprečavanja i moramo ponovno naučiti spriječiti sprečavanje i tada će naše zanijemjelo srce ponovno progovoriti: “O, kreposti! Uzvišena znanosti prostodušnih duša! Zar je tako mnogo truda i priprema potrebno da te čovjek upozna? Zar tvoja načela nisu ugniježđena u svačije srce i zar nije dovoljno vratiti se u sebe i osluhnuti glas savjesti da bismo naučili tvoje zakone…? To je istinska filozofija.”