Željko Kipke - Glasnogovornici apokalipse

Čitanje Kipkeovog teksta podsjeća na slušanje složenog glazbenog djela i svakako je intelektualna avantura za sebe, putovanje koje se grana gonjeno njegovim specifičnim i već spomenutim osjećajem za koincidencije čija je kauzalnost u procesu mapiranja izabrane dionice autoru neupitna. Grananje teme razvija se u vremenu, prostoru i, dakako, po često neočekivanim kulturološkim poveznicama, pa Kipkeovu likovnu kritiku, najčešće objavljivanu u dnevnom tisku i koja je stoga najpristupačnija, ne treba suditi po uvriježenim novinskim, pa čak ni stručnim normativima. Ona je daleko više od toga. Kipke će pišući o izložbi ili filmu često prijeći u pripovijedanje čije će zaobilazne strategije, fraze i varijacije na temu uz prostorne i historijske nagovještaje i odjeke kritiku u najboljem smislu približiti osebujnoj inačici fantastičnog realizma. I dok je uvijek moguće sporiti se je li neko pisanje, bez obzira na to ima li neku ciljanu funkciju, dobra književnost ili nije, možemo ustvrditi da je problem s Kipkeovom funkcionalnom esejistikom obrnut. Naime, on za kanaliziranje jednog od oblika svoje mnogostruke kreativnosti očito koristi mogućnost zadanog formata i srećom još uvijek postojeću društvenu i kulturnu potrebu za publiciranjem kritičke interpretacije i evaluacije umjetničkog stvaralaštva.