Ivan Golub - Običan čovjek

Znao bi mi nekad netko reći da napišem autobiografiju. Činilo mi se to čudnim. No, s vremenom sam i sâm pomislio da bih je napisao. Ali o tom potom, možda jednom. Jednom, u nedjelju 4. kolovoza 1991. napisao sam: “Vratio sam se iz Crikvenice. Perem ruke. Mislim na Jurja Julija Kovića Croatu, tu iz obližnjih Grižana. Na njegov autoportret mislim. Dođe mi riječ: Ako slikari mogu praviti autoportrete onda književnici mogu pisati autobiografije. Odmor je sastavni dio rada srca. Odmor je sastavni dio svakoga rada. Osjetio sam riječ kao bljesak. Kao svjetlost. Jasnoću. I onu o autobiografiji i onu o odmoru”. Očito spoznaju, mislim onu o autobiografiji, nisam primijenio na sebe. No zbilo se, rekao bih, čudo. Došao mi je neki dan pri prebiranju starih papira i trag poziva prof. Vinka Brešića od prije više od deset godina da napišem autobiografiju koju namjerava uvrstiti u zbornik “Autobiografije hrvatskih književnika”. One su izašle kao omašan svezak. Ja nisam, međutim, ne znam iz kojih razloga, napisao zatraženu autobiografiju. No nešto drugo znam: kad god nešto otežem napisati, utvrdim kako je upravo trebalo čekati, možda i dugo, da to i još nešto uz to, napišem. Znao je to Onaj koji sve zna. On je zadržao moju ruku do onog časa, kad mi bude u ruku stavio pero da napišem što je čekalo da bude još napisano.