Damir Avdić - Ne želim da pobijedim

Četvrta proza Damira Avdića Ne želim da pobijedim. od rezolutnog naslova “potcrtanog točkom” preko cijelog teksta teče kao svojevrsna struja svijesti na 220 V – kako i priliči kantautoru s električnom gitarom – i slično njegovoj glazbi obuzima i valja se furiozno, kao bujica, do poetične poente.
U toj bujici sjećanja i refleksija vozi se i šaren materijal ljudskog života, pomiješane naslage vremena i iskustva, pripovijesti, anegdote, parole, dosjetke, psovke, krikovi i stihovi. Svakako autentika lišena straha i kalkulacija. Kolikogod bujica svijesti bila snažna Avdić je slaže u pripovjedni tok koji se prati bez problema. Ne želim da pobijedim. govori o mnogome, ali temeljno o četiri prijatelja, o odrastanju, o generacijama i o pozivu roditelja. A kada se bujica svijesti o i u turbulentnim vremenima – koja su prije pravilo nego iznimka na ovim prostorima – stušti na Avdićeve turbine u tekstu će se zakotrljati puno rock’n’rolla, nešto vojničkih doživljaja, bruh, stadion na Tušnju, Schopenhauer, vrana koja okreće itisončiće po bašči, genijalni i razočarani likovi, Buda u rovu, lijepa Bilja tužne sudbine… Kako bi se sve to zahvatilo Avdić slobodarski i znatiželjno pristupa i jeziku, prakticira vlastitu gramatiku, reducira interpunkcije i udara opake prozne ritmove. Okosnica pripovijedanja i njegova čvrsta točka su iskazi, zbildane izdvojene rečenice, što ne znači da one nisu proizvod nepouzdanog sjećanja, mašte, stava i ostalih literarnih zahtjeva. Ova proza govori o ubrzanim vremenima, o raspadima sistema, no lišena je nostalgije. Ultimativno postmodernistička, pokazuje zazor prema velikom i preambicioznom, ljudsku mjeru nalazi u sadašnjem i lokalnom, a odustaje od Priče da bi pričala priče, premda ne i od potrage i mudrosti, što opet ne znači da u tekstu nema (auto)ironije i rutina i brbljanja svakodnevice. Ne želim da pobijedim. je knjiga optimizma i snage, nikakvog defetizma, nego mnogih čuda i, recimo to avdićevski, muda.