Ervin Dubrović - Ivo Marendić : Ivša - Iwscha

Smijem s punim pravom kazati da sam bio najranim prijateljem Iva Marendića i da smo, vezani sasvim naočitim suputništvom tijekom cijeloga života, ostali intimusima do njegove samrtne postelje iz koje je, večer uoči smrti, poručio da se prvome meni telefonira njegov životni kraj. 

No na njegovu psihogramu stvari se kompliciraju kada treba priznati kako njegova priroda niti je drugome otkrivala sebe samu, niti je sama ulazila u tuđost, u drugost, pa je tako i našu gotovo šezdeset godina dugu povezanost zatvorila malo-pomalo u neku vrstu ljušture, ljušture sačinjene od Marendićeve namjerne i po svojoj prilici obrambene egzaltacije površnošću i opčinjenošću trivijalnostima svakodnevice, ali pod kojom je ljušturom on kao kakvu magmu fantastično brižno i fanatično vjerno čuvao upravo praslike ili arhetipove našega zajedničkoga dječaštva, našega zajedničkoga mladićstva, posebice naših obiteljskih podudarnosti pri čemu su talijanski srodnici (počam od njegovih i mojih baka po majčinoj strani) igrali prvorazrednu formativnu ulogu. 
Iz pogovora, Nedjeljko Fabrio.