Hanibal Dundović - Dečki, fajerunt - sjećanja

Pregled životnog vijeka i rada poznatog zagrepčana Hanibala Dundovića.

''Nije prigoda pronicati u baš sve razloge popularnosti memoarske literature unatrag nekoliko godina, posebice u Hrvatskoj. No, osim globalnoga svođenja računa, potaknuta okruglošću broja kojim bilježimo posljednju godinu izdišućega stoljeća, razlozi takva stanja stvari dobrim dijelom imaju, pretpostavljam i čisto lokalno obilježje. Naime, prostori čiju sudbinu dijelimo proizvode mnogo više povijesti negoli je mogu potrošiti, kako je lucidno opazio jedan historik. Stoga službene povjesnice i povijesni udžbenici, kao kronike sukoba, ratova, političkih mijena, stabilizacija, i ostalih tzv. prijelomnih događaja, vrlo oskudno oslikavaju pravo stanje stvari. Osim toga, zapjenjena tradicija hiper-doslovnosti dosjetke da povijest pišu pobjednici, smućuje iskrena radoznalnika pri pokušaju odgonetanja — što se uistinu dogodilo. Valjda zato i nije bez vraga naša navada da i dan-danas (bez obzira na pristiglu demokraciju) o partizanima i ustašama, o Vici Vukovu i Đ orđu Marjanoviću, radije rasuđujemo na temelju usmene predaje naših djedova i očeva nego što vjerujemo udžbeničkim tumačenjima.

Upravo takvu, intimističku usmenu predaju nalazimo zapisanu u sjećanjima Hanibala Dundovića Dečki, fajrunt. Rekonstruirajući svoju povijest, svoj, dakle, dosadašnji život, Dundović zna da je sjećanje, koje na raspolaganju ima samo »sive moždane ćelije, nešto požutjelih fotografija i starih pisama«, neizbježno selektivno, no upravo šarmantnost nepretencioznosti takve osviještenosti čini ovo štivo iznimno čitljivim i zanimljivim. Dundović je vješto spojio geo-sociološke dinamične pretumbacije, prostora u kojima je trošio život, s posve osobnim doživljajima. Osim časne vremešnosti koja mu daje pravo da se sjeća, Dundovića (1926) njegov minuli kulturnjački angažman na određen način i obvezuje da to čini javno. Starost je, razumljivo, njegova stajališta i prosudbe osjenčila mudrošću razumijevanja i tolerancije čak i tamo gdje je, pretpostavljamo, nije u potpunosti bilo u mladenaštvu i zrelosti. Ali i to je, itekako, instruktivno.

Hanibal Dundović rano je djetinjstvo proveo u Beogradu, u osvit Drugoga svjetskog rata vraća se u Zagreb, jedan je od osnivača folklornog ansambla Lado, bio je poslanik jugoslavenske inačice Ministarstva kulture u Siriji, studijski je boravio u Parizu, pokretač je i voditelj legendarnoga zagrebačkog Filmskog kluba, kulturolog opće prakse, te do umirovljenja umjetnički rukovodilac Lada. Kroz knjigu Dečki, fajerunt defiliraju imena čije popisivanje obaseže trinaest stranica, mahom osoba iz manje-više javnoga života, od kojih mnoge djeluju i danas. Sve njih, kao znance, suradnike ili oponente, Dundović gdjekad samo dotiče, gdjekad pomnije analizira, ali uvijek ravnajući se postulatom kako »samo jako osamljen čovjek može biti nepopustljiv i nemilosrdan poput Robespierrea«. Autor te knjige nije pisac ni po vokaciji ni po zanatu, te to ponekad njegovu pisanju daje štih pretjerane patetike, karakteristične za čitatelje, vičnije akciji negoli peru. Katkad pisanje mu nije u stanju otrpjeti stegu usredotočenja na započetu misao, pa mu rečenice odlutaju u rukavce sjećanja, čije međusobne veze čitatelj teško ili nikako uočava. Pa se tako i građa, unatoč pokušaju organiziranja u vremenski zaokružene cjeline, skokovito prelijeva preko zadanih graničnika, svladavajući vremenski razmak hitrošću kakvom to samo misao i može. No, istodobno to knjigu Dečki, fajerunt čini sličnom životu, što je, namjerno ili ne, najodličnija njezina karakteristika. Zarana shvativši ili, barem, zakasna raskrinkavši, svejedno, zabludu vječnog ili-ili svrstavanja na ovim prostorima, »gdje nije bilo poželjno napiti se vode što je dolazila s drugog izvora«, Hanibal Dundović, crno na bijelom, osvjedočio je smisao svojih prvih sedamdeset godina. Sa zanimanjem očekujemo nastavak.''

Davor Šišmanović