Igor Šipić - Život na sudbini vulkana : umjetnički portret Tomislava Marijana Bilosnića

Riječ Igora Šipića na predstavljanju njegove knjige „Život na sudbini vulkana“ posvećenje umjetničkom portretu Tomislava Marijana Bilosnića, a povodom Bilosnićeve 65 godišnjice života i 45 godina rada
I nije bilo lako pisati osjećajući strahopoštovanje, prije svega, prema onima koji su o Tomislavu Marijanu Bilosniću do tada već izrekli svoja kritička stajališta. Pisao sam i zbog ljepote i zbog nepravičnosti koju u sebi nose sve ljudske gluposti i jali, ali i kontekst književnog tržišta. Bilosnić nije samo jedan od vodećih pisaca, značajan za hrvatsku postmodernu, erudita i lirik koliko mora biti i jedan slikar, već i snažna simbolička figura, prečesto izložena udaranjima, izvrgnuta kojekakvim divljanjima
Život je sam po sebi veliki esej i nikad mu dosta kritike. Držao sam stoga kako unutar tih granica mora postojati nešto što nije čista kritička masa, jer inače, najprije bih sebi postavio pitanje – tko sam ja da sudim, kad je samo jedan sudac s toliko kompetencije! S druge pak strane, nikad nisam isuviše držao do prijepora, zamjerki, pokuda, prigovora, osuda, negativnih stavova uopće. Jer, ako nismo svi istih stajališta i ideologija, jesmo korijena, pa zašto onda pisati ružno i trošiti riječi na nekoga ili nešto što za nas nije vrijedno, ali za drugoga možda jest. Da bih prevladao sve te dileme i sumnje, da bih mogao lučiti, prosuđivati, poslužio sam se esejom kao izrazom potrebe za prokritičkim dijalogom, dakle pristupom koji dopušta mnogo više maštovitosti i slobode.
I nije bilo lako pisati osjećajući strahopoštovanje, prije svega, prema onima koji su o Tomislavu Marijanu Bilosniću do tada već izrekli svoja kritička stajališta. Pisao sam i zbog ljepote i zbog nepravičnosti koju u sebi nose sve ljudske gluposti i jali, ali i kontekst književnog tržišta. Bilosnić nije samo jedan od vodećih pisaca, značajan za hrvatsku postmodernu, erudita i lirik koliko mora biti i jedan slikar, već i snažna simbolička figura, prečesto izložena udaranjima, izvrgnuta kojekakvim divljanjima. No, rezime svega ipak je radost knjige, knjige koja obilježava jednu značajnu obljetnicu, koja je poklon tom iznimnom čovjeku, njegovom radu i životu.
Naša suradnja počela je kasno, no sve da je i ranije, kao čovjeka, upoznat ćete ga samo onoliko koliko vam i „tigar“ dopusti da mu se približite. I tu je, zapravo, ležao moj najveći dobitak. Mi smo, naime, uvijek negdje iza naših licâ, preče su nam maske od vlastite kože, a ja sam imao taj privilegij zaviriti pod nju. Tamo gdje je ispovijed i biografija nema laži, ali je izazovno. Zadaća je ocjenjivača pronaći put do svake individualnosti, što, učinilo mi se, kod njega to još nitko do kraja uradio nije.