Wilhelm Hünermann - Bukteći oganj : sveti Pijo X.

Ova je knjiga romansirana biografija svetog pape Pija X. Giuseppe Melchiore Sarto. Knjiga će na detaljan način upoznati svakog zainteresiranog čitatelja sa životom ovog sveca katoličke crkve. Uz roman »Svetac i njegov demon«, roman »Bukteći oganj« je jednako snažno djelo Wilhelma Hünermanna. Ovo remek-djelo prikazuje jedinstveni životni put čovjeka iz priproste obitelji, koji je od svoje kapelanske službe kročio sve do vrha u crkvenoj službi – do papinstva. Bila je to svećenička osobnost kojoj dušobrižništvo nije bila neka fraza negoli životna zadaća, te je zato još za vrijeme života označavan počasnim naslovima »svetac« i »narodni papa«.

Giuseppe Melchiore Sarto rođen je u Rieseu 1835. godine. Rođen je u seljačkoj obitelji. Nakon školovanja u padovskom sjemeništu zaređen je za svećenika u dvadeset i trećoj godini života. Bio je najprije zamjenik župnika u Tombolu, zatim župnik u Salzanu, a potom kanonik treviške katedrale obnašajući službu biskupova tajnika i duhovnog vođe u dijecezanskom sjemeništu. U tim godinama bogatog i velikodušnog pastoralnog iskustva, budući papa pokazao je onu veliku ljubav prema Kristu i svetoj Crkvi, onu poniznost i jednostavnost kao i veliku ljubav prema najpotrebnijima. Ove su ga osobine resile cijeli njegov život. Godine 1884. imenovan je mantovskim biskupom, a godine 1893. venecijanskim patrijarhom.

Godine 1903. godine izabran je za papu i tu je službu prihvatio s oklijevanjem, jer se nije smatrao doraslim tako visokoj zadaći. Pontifikat svetog Pija X. ostavio je neizbrisivi trag u povijesti svete Crkve i bio je u znaku velikog nastojanja oko provođenja reforme, sažetog u geslu »Instaurare omnia in Christo«, odnosno »Obnoviti sve u Kristu«. Njegovi su zahvati naime obuhvatili razna crkvena područja. Od samog se početka posvetio preustroju Rimske kurije, zatim je pokrenuo radove na sastavljanju Zakonika kanonskog prava, kojeg je proglasio njegov nasljednik Benedikt XV. Promicao je nadalje reviziju odgoja i obrazovanja budućih svećenika, utemeljivši također više pokrajinskih sjemeništa, urešenih dobrim knjižnicama i učenim predavačima. Drugo važno područje njegova djelovanja bilo je poučavanje Božjeg naroda vjerskim istinama. Još od godina u kojima je bio župnik sastavio je katekizam, a tijekom biskupske službe u Mantovi radio je na sastavljanju jedinstvenog katekizma, ako li ne sveopćeg, a ono bar za Italiju. Kao pravi pastir shvatio je, da je u situaciji koja je vladala u tome razdoblju, također zbog pojave emigracije, bio nužan katekizam na koji će se svaki vjernik moći referirati neovisno o mjestu i životnim okolnostima. Kao papa pripremio je tekst iz kršćanskog nauka za Rimsku biskupiju, koji se proširio zatim po cijeloj Italiji i svijetu. Katekizam zvani »Katekizam Pija X.« zbog jednostavnog, jasnog i preciznog jezika i zbog učinkovitog izlaganja bio je za mnoge sigurna vodilja u učenju vjerskih istina. Značajnu je pozornost posvetio reformi liturgije, a na osobit način svete glazbe, kako bi vjernike priveo dubljem molitvenom životu i punijem sudjelovanju u sakramentima. Pravi kršćanski duh ima svoj prvi i nezaobilazni izvor u aktivnom sudjelovanju u presvetim otajstvima i u javnoj i svečanoj molitvi Crkve. Preporučivao vjernicima da često pristupaju sakramentima, poticao ih da dobro pripravljeni svakodnevno pristupaju svetoj Pričesti te je ispravno pomaknuo prvu pričest djece na sedmu godinu života »kada se dijete počinje služiti razumom«. Vjeran zadaći potvrđivanja braće u vjeri, sveti Pio X., suočen s nekim strujanjima, koja su se javila na teološkom polju koncem devetnaestog stoljeća i početkom dvadesetog stoljeća, odlučno je intervenirao osudivši modernizam s ciljem da obrani vjernike od pogrješnih shvaćanja i promiče znanstveno produbljivanje objave u skladu s crkvenom predajom. Godine 1909. apostolskim pismom »Vinea electa« utemeljio je Papinski biblijski institut. Nad posljednje dane njegova života nadvili su se crni oblaci rata. Apel katolicima iz cijeloga svijeta, kojeg je uputio 2. kolovoza 1914. kako bi izrazio ljutu bol tadašnjeg trenutka – bio je vapaj ožalošćenog oca koji vidi kako mu sinovi ustaju jedni protiv drugih. Umro je nedugo zatim, 20. kolovoza. Glas o njegovoj svetosti započeo se odmah širiti u kršćanskom puku.