Ante Stamać - Prolazne postaje

Nezavršena autobiografija akademika Ante Stamaća (1939. – 2016.) Prolazne postaje fiksirana je zemljopisnim odrednicama autorova mladenačkog lutanja – od Molata i Dubrovnika do Križevaca, Daruvara i Zadra Književnik i sveučilišni profesor, akademik Ante Stamać ostavio nam je u rukopisu uvodna poglavlja planirane autobiografije Prolazne postaje. Biografska amplituda dolazi tek do autorovih srednjoškolskih dana ne dopirući ni do traumatičnih situacija mladenačkoga zatvaranja ni do potonjih studentskih peripetija i prebrođenih opasnosti, kao ni do razdoblja intelektualnog sazrijevanja i smirivanja, pa možemo reći da je autobiografski zapis Prolazne postaje zaokružen »portret umjetnika u mladosti«. Nesretne političke okolnosti njegova djetinjstva i rane mladosti izoštrile su autorov senzibilitet i potaknule ga da nam dade zapamtljive opise ambijenta i atmosfere, kako tjeskobe ratnih i poratnih godina, tako i svježine viđenja različitih prostora i zanimljivih ljudi. Kako bilo, pišući iz perspektive proživljena života, akademik Ante Stamać pronalazi nužnu koncentraciju i aktivira duboka sjećanja sjenčajući tu i tamo neposredne doživljaje iskustvima potonjih godina i nemimoilaznim eruditskim opaskama. Uz svoj znani lirski senzibilitet, pisanje uspomena obogatio je rijetkom preciznošću opisivanja i nemalom sposobnošću povijesnog kontekstualiziranja ne gubeći pritom iz vida osobni ton i pravo na vlastitu istinu. Dakako, pisac je subjektivan i razmjerno oštar u ocjeni društvenih prilika četrdesetih i pedesetih godina prošloga stoljeća, no ne možemo poreći da nam i njegovo svjedočenje pomaže razumjeti dublju realnost ili pak tamniju pozadinu zbilje jugoslavenskog socijalizma. Prolazne postaje, s jedne strane, ispunjavaju određenu prazninu i nude memoaristiku što bi tipološki prethodila onoj »u trapericama«, a s druge, zaokružuju i završavaju literarni opus jednoga pisca koji je ostavio ozbiljan i dubok trag u hrvatskoj književnosti, znanosti i umjetnosti.