Stanko Lasić - Autobiografski zapisi

“Autobiografski zapisi” Stanka Lasića donose sjećanja na jedno fizičko i intelektualno odrastanje, sazrijevanje u kojeg se ugrađuju kao cigle prve spoznaje i iskustva historijskih i svakodnevnih fenomena okoline, dijakronijsko proticanje vremena kroz život obitelji, društva, literature, fantazije, ideja. Crtice i ogledi jednog vremena, filozofska i praktična pitanja, misli o politici, umjetnosti, moralu, ratu, vlastitom životu i napose književnosti kao konstanti.

“Literatura i samoća nisu ništa drugo nego predvorja smrti. Ne radi se samo o tome da se čovjek brani literaturom protiv svog nestanka, nego je literatura sama po sebi specifična smrt. Onaj tko piše zna da mora ići do kraja, do savršenstva, a savršenstva nema: u riječi postoji ne-riječ, pukotina koja guta ostvareno. Umjesto totalnog teksta koji bi bio život po sebi, nastaje tekst u kojem se javlja negacija, potencijalnost drugog teksta, najava novog, otvoren put k nečem suprotnom. Pisanje je život, ali i umiranje. Je li to razlog koji me odvratio od pisanja: nesavršenstvo, stalni pad, vizija smrti, mrvljenje postojećeg? Samoća je literatura podignuta na n-tu potenciju. Zato sam toliko patio i istodobno bio fasciniran apsolutnom samoćom. Trenutak totalne samoće jest gubitak svijeta i volje, oštra svijest o Ja i o njegovom ništavilu. Ležiš živ u mrtvačnici.”