Marino Marini - Ja Etruščanim jesam : Razmišljanja i razgovor o umjetnosti

Kratka autobiografija

Rođen sam u Italiji, no sve što sam nastojao ostvariti bilo je na sjeveru. Znam da sam u srži Talijan a isto­vremeno se osjećam gotovo strancem. Primjerice: nikada ne bih mogao raditi u Rimu, kli­ma je tamo previše blaga; uništava me ta klima, pru­ža mi osjećaj posvemašnje radosti života tako da više nemam potrebe raditi: u Rimu mi je dovoljno proma­trati. Postajem kontemplativac.

Zato, nasuprot tome, moram bježati prema sjeve­ru koji mi pruža vitalnost. U biti svima nam je nužna naša suprotnost. Uostalom, volio bih saćuvati sve te male tajne kao hranu svojoj vlastitoj poeziji.

Firencu sam obožavao. U Firenci umjetnik prije svega ima na umu arhitekturu, veliku arhitekturu, ar­hitekturu renesanse. Još i danas osjećam potrebu vra­titi se s vremena na vrijeme u Firencu. Međutim, jed­noga lijepoga dana, iznenada, odlućio sam napustiti Firencu, jer je Firenca za mene bila neprijeporno lijep grad, ali sam osjećao da je moram napustiti.

A onda sam, 1929. godine, izabrao Milano. Mila­no je grad bolje povezan s Europom. On ima istu boju kao Europa, isti način života, isti način rada, to je kao da živimo u srcu Europe...
Marino Marini
 

Marini traži izlaz na taj podivljali način, a opet malo koji suvremeni kipar toliko pripada kulturi i tradiciji kao on. I fizički on je povezan sa zemljom iz koje potječe. Njegove se oči nalaze na etrušćanskim terracottama. On je došao do nas bitno nepromijenjen, a stariji za cijelu povijest. Bezbrižan i užaren on upravo nameće sjećanje na onog crvenog bradonju, sitog od dobrog jela, oslonjena uz svoju tustu ženu - s razglednice koju već godinama držim u svom atelijeru, zataknutu za ogledalo. Još i danas u Villa Giulija, na poklopcima svojih sarkofaga, sjede ti i takvi Etrušćani na vlastitoj smrti, nasmijani i živi. I bili bi bezvremeni, da nisu vječni, to jest suvremeni.

Kosta Angeli Radovani