Ivan Antunović - Religije i život - Zbornik radova simpozija održanog u Zagrebu 17. prosinca 2005.

Temeljno pitanje na koje se na ovom simpoziju poglavito tražio odgovor bilo je: kako suvremenoga čovjeka potaknuti na budnost da mu se ne dogodi to da zbog zapljusnutosti prolaznim fenomenima izgubi smisao za ono što je neprolazno i što stoji u samim temeljima ljudske egzistencije. Svrha je, dakle, pokazati da je i u današnje vrijeme govor o ljudskom životu smislen i vrlo poželjan. Promišljanje o ljudskom životu ne smije se zatvoriti u granice imanencije, nego se nužno mora napraviti iskorak prema transcendenciji jer je to njegova bitna odrednica. Razmišljanje o ljudskom životu u prospektivi vječnosti upućuje na to da nije riječ o pretpostavkama, nego o stvarnostima bez kojih bi smisao ljudske egzistencije u konačnici bio promašen.
U izlaganjima je također istaknuto da je ljudski život istodobno predmet ljudskoga sveobuhvatnog istraživanja i, budući da je svojevrsni misterij, prema njemu moramo imati strahopoštovanje i odgovornost. Naime, suvremeni čovjek često ne zna što je u njemu, u dubinama njegova uma i srca. Zbog velikog utjecaja sekulariziranoga i profanog pristupa svijetu današnji čovjek ne posjeduje sigurnost u smisao vlastita života na zemlji. Opterećenje raznim sumnjama koje se redovito očituju u obliku očajnoga stanja. U tome smislu dobro zapaža jedan od predavača da biomedicinski izazovi pred kojima danas stojimo ostaju u vezi s čudom ljudskoga života kao života. Život nije nešto samo po sebi razumljivo. On nas izaziva da se uvijek iznova nad time počinjemo čuditi. Trebamo u prilog same znanosti znati i učiti čuditi se. Pred mogućnostima današnje biomedicine i genske tehnike sve će ovisiti o tome hoće li čovjek preuzeti odgovornost i uspjeti probuditi stav čuđenja, hoće li se uspjeti obraniti ćudoredno dostojanstvo ljudskoga života. U tome presudnu ulogu ima Crkva.