Joseph Ratzinger - Isus iz Nazareta

Prva knjiga pape Benedikta XVI. nakon njegova ustoličenja na Svetu Stolicu sastoji se od dva sveska pod naslovom «Isus iz Nazareta». U prvom dijelu «Od Krštenja na Jordanu do Preobraženja» Papa poziva čitatelja da se zajedno s apostolima približi Isusu kao Kristu Spasitelju, promatrajući dio njegova javnog djelovanja od Krštenja na Jordanu do događaja na brdu Preobraženja, tijekom kojega je Učitelj razotkrio Petru, Jakovu i Ivanu nešto više o svojoj otajstvenoj osobi.

Papa je ovoj knjizi posvetio sve slobodne trenutke što vrlo znakovito govori o tome koliku važnost ta knjiga ima za njega i koliko je drži potrebnom. U predgovoru on ističe da je ona plod njegova dugoga unutarnjeg hoda i izraz njegova osobnog traženja Gospodinova lica:

«Do knjige o Isusu, čiji prvi dio predajem javnosti, prešao sam dugačak nutarnji put. U doba moje mladosti - tridesetih i četrdesetih godina - postojao je niz knjiga o Isusu koje su oduševljavale: knjige Karla Adama, Romana Guardinija, Franza Michela Willama, Giovannija Papinija i Daniela-Ropsa, da spomenem samo nekoliko imena. U svim ovim knjigama njihovi su pisci ocrtavali sliku Isusa Krista polazeći od evanđelja: kako je Isus živio na zemlji kao čovjek, ali - cjelovit čovjek - koji je istodobno ljudima donosio Boga, s kojim je kao Sin bio jedno. Tako je po čovjeku Isusu postao vidljiv Bog, a u Božjemu svjetlu i slika istinskoga čovjeka.

S pedesetim se godinama situacija počela mijenjati. Pukotina je između »historijskoga Isusa« i »Krista vjere« postajala sve dublja, to se dvoje sve više udaljavalo jedno od drugoga. No, što može značiti vjera u Isusa Krista, u Isusa, Sina živoga Boga, ako je čovjek Isus bio posve drukčiji nego što ga prikazuju evanđelisti, drukčiji od onoga kako ga naviješta Crkva polazeći od evanđelja?

Napredak je historijsko-kritičkoga istraživanja vodio k sve većim i istančanijim razlikovanjima slojeva tradicije, iza kojih je Isusov lik - na koji se poziva vjera - postajao sve nejasniji, gubeći sve više svoje obrise. Dakako, istodobno su sve proturječnije postajale rekonstrukcije onoga Isusa kojega se moralo tražiti iza tradicija evanđelista i njihovih izvora: od antirimskoga revolucionara, koji radi na rušenju postojeće vlasti i u tomu, dakako, ne uspijeva, pa do blagoga moralista koji sve odobrava i pritom na nepojmljiv način uzrokuje vlastitu propast. Tko više ovakvih rekonstrukcija čita jednu iza druge, može doskora ustvrditi da su one daleko više fotografije autora i njihovih ideala negoli otkrivanje ikone koja je postala nejasna. U međuvremenu je, doduše, naraslo nepovjerenje spram ovih slika Isusa, ali se figura samoga Isusa još više udaljila od nas.

Kao zajednički ishod svih ovih pokušaja ostao je dojam da mi o Isusu znamo malo toga sigurna i da je vjera u njegovo božanstvo tek naknadno uobličila sliku o njemu. Ovaj je dojam u međuvremenu uvelike prodro u opću svijest cijeloga kršćanstva. Takva je situacija dramatična za vjeru jer postaje nesigurna ona istinska točka na koju se ona oslanja: nutarnje prijateljstvo s Isusom - o kojemu sve ovisi - zahvaća u prazno».