Emilija Iva Šimić - Darovani osmijeh : prilog odgoju djece s teškom retardacijom

»Želeći široj javnosti prenijeti iskustvo proživljeno u Centru za rehabilitaciju 'Samaritanac', 1998. napisala sam knjigu 'Darovani osmijeh'«, navodi s. Emilija Iva Šimić, rođena u Baljcima u župi Šujica 27. prosinca 1946. kao sedmo od devetero djece u obitelji. Članica družbe Službenica milosrđa, popularnih »ančela«, s. Emilija u knjizi je opisala tijek jednoga radnoga dana u Centru potkrijepljen s nekoliko kratkih primjera, što je imalo velik odjek u javnosti. »Dok pravimo planove za velike stvari, činilo mi se da ne zapažamo potrebe običnih ljudi koji nas svaki dan okružuju, koji nas trebaju«, navodi s. Emilija. Centar »Samaritanac« je ustanova koja pruža usluge skrbi izvan vlastite obitelji nepokretnim osobama s izraženijim stupnjem fizičke i psihičke retardacije. »Kad je 'Samaritanac' počeo s radom, uključila sam se u njegu s velikom mjerom straha. Neki su bili mršavi i zgrčeni, bojala sam se da im ne slomim ruku pri odijevanju ili da se ne uguše pri hranjenju. No u radu s njima potrebna je ljubav i pažnja, a oni, iako neki ne znaju govoriti, itekako to osjećaju i uzvraćaju svojim blagim pogledom i iskrenim osmijehom. Što sam duže s njima radila, njihova me ljubav i dobrota sve više osvajala. Oni mogu uživati samo toliko koliko im pokažemo ljepotu življenja, a raduju se svakoj, pa i najmanjoj pažnji. I ja sam bila sretna kad bi neki štićenik napravio novu kretnju, na primjer kad bi prihvatio igračku, bacio loptu ili rekao novu riječ. Razmišljala sam kako mi ljudi tražimo sreću na razne načine, a sreća je u nama kad je dijelimo potrebitima i nemoćnima, jer usrećujući druge, postajemo sretni«, svjedoči s. Emilija. Dok je bila na Braču, prilikom proslave 125. godišnjice dolaska službenica milosrđa u Dubrovnik 1978. u desetercu je napisala knjigu »Službenice milosrđa u Hrvatskoj« koja je ostala u rukopisu i objavljena je 2003. o 150. godišnjici. Prilikom desete godišnjice rada u vrtiću »Dobri« u Vrbovcu napisala je Ljetopis vrtića. Dvadesetak priča čuva u rukopisu, a neke su objavljene u »Betaniji« i »Glasu Koncila«. Piše pjesme, a njezin rad prepoznala je umjetnička družina koja joj je organizirala večer u Vrbovcu poput Ankice Svirač, Špire Guberine i drugih. U lokalnim medijima redovito je svjedočila svoje redovništvo.