Phil Bosmans - Cvijeće sreće moraš saditi sam : vitamini za srce

Riječi Phila Bosmansa i fotografije Zvonimira Atletića, koje ilustriraju ovu knjigu, imaju zajedničku osobinu. Zbog nje se, usuđujem se reći, njih dvojica slažu, unatoč razlici u mentalitetu (jedan Flamanac a drugi Hrvat), godinama (Bosmans "vodi" za 31 godinu), i život­nome pozivu (jedan svećenik a drugi obiteljski čovjek). Ta bi zajednička osobina lako mo­gla biti ljepota - jer i Bosmansove riječi i Atletićeve fotografije su prekrasne. No to, iako je ljepota u djelima jednoga i drugoga više nego očigledna, nije ključno jer sve što je lijepo ne mora biti i dobro. Zajednička bi karakteristika, uz neprijepornu ljepotu, mogla stoga biti dobrota kojom zrače obje "strane". Dobrota je, dakako, presudna, no u umjetnosti ona iz sebe mora izvući snage za još jedan korak, prema "nečemu višemu". Je li onda poveznica dva­ju autora usmjerenost prema transcedentnome, trajna otvorenost Bogu i utemeljenost sva­ke riječi, svakoga piksela u Tvorcu prekrasne i predobre nade? Ma sigurno jest. No, ima tu još nečega.