Slobodan P. Novak - Povijest hrvatske književnosti 2

Knj. 2 : Od humanističkih početaka do Kačićeve ilirske gramatike 1604.

Drugi svezak Prosperove Povijesti hrvatske književnosti obrađuje razdoblje od humanističkih početaka do Kašićeve ilirske gramatike 1604. godine. Svezak počinje opširnim Uvodom u literaturu o hrvatskoj renesansnoj književnosti. Slijede kronološke tablice kao orijentir u širi društvenopovijesni kontekst toga razdoblja hrvatske književnosti. Znanstveni priručnik od prvoklasnog značenja na hrvatskoj kulturnoj sceni, a nadajmo se, kada bude preveden, da će stajati uz bok jednom Curtiusu.

Djelo S. P. Novaka, po pristupu i valorizaciji, inovativno je u hrvatskoj historiografiji te je već pobudilo jake stručne rasprave a izvrsno je primljeno i od strane kritike. Primjena recentnih metoda dosad neprimijenjivanih u našoj povijesnoj znanosti, modelski je otvorila mogućnosti novog iščitavanja i suvremene revalorizacije ne samo povijesti književnosti već implicite i svih drugih povijesnih znanosti.
"Novakova književna historiografija, naime, vodi računa o svim dometima i novim spoznajama struke (hrvatske filologije, u prvome redu), da bi zatim uspostavila vlastiti aksiološki (i topološki) okvir te nastavila sa specifičnom narativnom strukturom i strategijom privlačenja pažnje mogućih korisnika. Posebno su dosjetljivo odabrani naslovi pojedinih poglavlja, dok podjela na veće (epohalne) cjeline odgovara ustaljenim stilsko-morfološkim koordinatama. Navođenjem karakterističnih ulomaka iz pjesama, kronika ili čak dokumentarne građe, Novak postiže snažniji literarni učinak, inkrustirajući vješto tekstove različitih razina i različite semantičke nosivosti.
Uz kreativno asimiliranu i problemski integriranu cjelokupnu literaturu o predmetu, Novak se poslužio i pertinentnim iskustvima bliskih ili srodnih struka. Ne samo zbog prikladnoga izbora slikovne "pratnje", za njegov postupak mogli bismo kazati da je autentično multidisciplinaran, da je blizak "novoj povijesti" (povijesti svakodnevice), kulturnoj antropologiji ili sasvim nedogmatski shvaćenoj sociologiji književnosti (posebice iz aspekta recepcije). Naročito su korištene brojne tekovine arheologije i povijesti umjetnosti, da o paleografiji i raznim lingvističkim disciplinama ni ne govorimo."
(iz recenzije)