Frances A. Yates - Umijeće pamćenja

Slike, kao simboli, uvode nas u najznacajniji dio ove knjige, u ars memoriae. Tako se priblizavamo renesansi, razdoblju posvemasenjeg procvata umijeca pamcenja. Premda se drzalo da ce izum tiska potisnuti ovo umijece i da ce ono postati vise-manje gotovo nepotrebno, to se nije dogodilo. Stovise, upravo u vrijeme renesanse dobilo je ono nov zamah zahvaljujuci autorima poput Petra Ramusa, Giordana Bruna, G. Camila Delminija, Roberta Fludda i mnogih drugih. Frances A. Yates naglasava kako umijece tada vise nije toliko vezano uz retoriku koliko uz pokusaj rjesavanja nekih filozofskih i religijskih pitanja. Umijece pamcenja tada se pocinje cijeniti nadasve kao ono koje omogucuje zadobivanje pregleda nad kozmickim redom. Ono biva transformirano kroz hermeticke i kabalisticke utjecaje sto ih sadrzi renesansni novoplatonizam. 'Renesansnim novoplatonizmom, s njegovom hermetickom jezgrom, umijece pamcenja jos je jedanput preobrazeno, ovaj put u hermeticko ili okultno umijece, i u tom je obliku nastavilo zauzimati sredisnje mjesto u glavnoj europskoj tradiciji. (...)

Renesansni hermeticki covjek vjeruje da ima bozanske moci; on moze stvoriti magijsko pamcenje pomocu kojega moze obuhvatiti citav svijet, odrazavajuci bozanski makrokozmos u mikrokozmosu svoga bozanskog uma (mens). Magija nebeske proporcije pretace se od njegova kozmickog pamcenja u magicne rijeci njegova govornistva i poezije, u savrsene proporcije njegove umjetnosti i arhitekture.' Ocito je da sada glavna uloga umijeca pamcenja nije puko zapamcivanje osjetilnih stvari i dobro snalazenje u vidljivome svijetu, vec nesto mnogo vise: ono omogucuje povezivanje s onim dimenzijama koje su bliske pravoj covjekovoj prirodi kao bicu duha i duse. Naravno, u pitanju je hermeticki memorijski sustav.

+ prikaz Teatra pamćenja Giulija Camilla temeljen na L'Idea del Theatro ([1] višestruko presavijeni list)