Giorgio Agamben - Ideja proze

Filozofski ogledi u kojima autor pokušava proniknuti u metafizičku bit teksta razumijevajući književnoteoretske fenomene i književnopovijesne činjenice, ali i druge raznovrsne kulturne, umjetničke, pa i društvene i političke pojave, kao i temeljna čovjekova egzistencijalna stanja (npr. ljubav, šutnju, sreću, smrt...) kao niz očitovanja "prvoga po sebi". On promatra književnost, ali i cijelo čovjekovo opstojanje u vremenu, kao niz pojavnih oblika ideelnoga i prvotnoga, kao mnoštvenost "rukopisa" i diskursa, a jezik kao logos. Polazeći u uvodnome tekstu od misli da "krajnja granica koju misao može dosegnuti nije bitak... nego vlastita apsolutna potencija, čista potencija same reprezentacije: pločica za pisanje", autor svoje eseje snažnoga poetskog naboja zaokružuje tekstom o mogućnosti tumačenja Kafke, odnosno mogućnosti tumačenja po sebi i (ne)objašnjivosti objašnjenja, te tako i sam čini enjambement (kojemu posvećuje jedan od prvih eseja) od Boga i nadnebeskoga svijeta ideja preko demijurgova stvaranja u osjetilnom (esej "Ideja srama") prema mogućnosi proniknuća u izvorni smisao i povratka u ono ontološki prvotno.